DEKOLTE "IZMEĐU GENOCIDA I SAPUNICE"
MILI STOJIĆU, hedonisti
(Fokus: "Dekolte", Dani, br. 166, 4. Avgusta 2000, str. 17)
Pravilo svakog pravog, a to odmah znači i ozbiljnog novinarstva (naučila sam ovo, Pečaninu, davno, u Londonu) zabranjuje citiranje onih dijelova nečijeg intervjua koji sadrže vrijedjanje drugih ljudi. Preživjele smo Halida Čauševića i BH Dane, to jest nastavile smo ko "aveti" hodati Sarajevom; i Ferhadijom, i Marindvorom, i Dobrinjom (na užas drugog jednog intervjuiranog). Takodjer stoički podnosimo već odavna ono što nam Mile Stojić često otporučuje u svezi s našim Bogom i vjerom, a u svojoj sjajnoj kolumni "Riječ u fokusu".
Kažem sjajnoj, jer on uistinu sjajno piše, baš kao i Rušdi. I takodjer nas "sjajno" (valjda je zato on, a ne ja, u europskim asocijacijama pisaca i intelektualaca) pokriva, sve većim mrakom, sve sofisticiranije mržnje, izvanredno književno plivajući, k’o u oceanu, u kaljuži, najbestidnijih kršenja elementarnih ljudskih prava. Šaljući nas, da ponovim, sjajnim stilom u mrkli mrak svojih i tudjih "demokratskih" predrasuda. (Malo je reći!).
Jer, gdje nas drugdje može poslati njegova posljednja sjajeća granata pod imenom "Dekolte"? A kojom, poručuje, urbi et orbi, "da oni koji skrivaju vrat i grudi svojih žena od pogleda znatiželjnika žive kraće!". Što znači, da su sve pokrivene supruge, i majke, i kćeri . . . Srebrenice, i Žepe, i ostalih bosanskih, poharanih, gradova i sela, i ove pokrivene ljepotice sa sarajevskih ulica (očevi kojih mnogih od njih su - u grobnicama, grobnicama!), da sam eto i sama, samo (bezvoljna) žrtva kućnih tirana. Koji su, "opredmećujući" nas za vlastitu, sebičnu uporabu, "učinili nasilje nad životom i stoga život doživljavaju ne kao ljepotu, nego kao pokoru i kaznu". I koji, zaključuje politički alarmantno, do maločas razigrani, pjesnik, "zbog toga (. . .) svoje carstvo zasnivaju na rječniku poništenja i smrti". Ergo, i mi zajedno s njima.
Avaj, Stojiću, hedonisto! sve je upravo obrnuto od onog što se tebi, koji si propustio da se uistinu politički i književno odgojiš na Kovačićevoj "Jami", danas pričinja. Istina je, možebit’, samo da je gorespomenute bosanske mačose stigla Božija kazna, koju im proričeš. A koji su, umjesto da nastave činiti "nasilje nad životom", sami, da ne može biti nasilnije, trajno, lišeni života. Da ti ne odmotavam, Mile, k’o dokaz, listu logorâ, i, ovoratnih, masovnih, jama. Dovoljno je reći: Bosna. (I Hercegovina, dakako!).
Pa šta to uradi povijest, Stojiću, sa tvojom "smiješno i ludo veselom" idejom? Ustvrdismo: srebrenički i svi drugi odricatelji vaših užitaka od tjelesnih ljepota njihova ženskinja već su odavno u stanju raspadanja. Oni više ne mogu odlučivati hoće li one biti odjevene po Božijoj, ili po posljednjoj modi, koju im "manekenkeziraju" opredmećene ljudske sjenke, po pistama koje podiže božanstvo - Kapital (i nečiji, lukavi, um). Htjeli-nehtjeli, dekolte na još uvijek čednim prsima njihova svježe ucvijeljenog ženskog roda pitanje je vlastita (recimo, demokratskog) izbora potonjih.
Ali gle čuda! Mnoge od njih se i dan-danas, otkazujući poslušnost tvojim tezama o mazohizmu i tamnovilajetskim ukusima njihova (sad već pokojnog) muškinja, još uvijek, po vlastitoj volji, (islamski) maskare (. . . aj maskare! pjevaše mi, lani, u Dalmaciji, jedan bh. Hrvat, a u kojoj se, ove godine, valjda zato što sam u njoj samo sa osobnom kartom, ni za živu glavu ne smijem vanka pomoliti svome "muslimanskom!" Bogu).
>>>
