ČUDNA JADA OD SARAJ'VA GRADA

NE, ONI NE PJEVAJU STIH IZ NASLOVA. RIJEČI IZ NASLOVA PJEVAM JA. BEZGLASNO! MALE ROMSKE SEVDALIJE KOJI HARAJU SARAJEVOM URLAJU "ORIGINALNU" SEVDALINKU O MOSTARSKOM JADU, evo, upravo dok ovo pišem, na trećem katu austrijskog zdanja, ko da mi pjeva, grlato, ravno u moje uši:

Sevdaluši nije više od 4 godine, ako joj nije i čitava godina manje. Ona je mala sestrica ili sestrična sevdalije s gornjeg videa (i njega sam slušala urlati mi na uho):

Ne sumnjam da će svako u Bosni prepoznat odmah riječi prelijepe bosanske sevdalinke. Da je ne zaboravimo, pjeva nam je, ne! VRIŠTI NAM JE, svakog dana, u Ferhadiji ulici, u Sarajevu, pred prodavnicom "Kids" - odjeće za klince - jedno malo Romče. Djevojčica ne starija od 3-4 godine. Ona je druga generacija "interpetarora" iste pjesme, druga ili čak treća generacija djece koje sam poratno znala uvest u svoj stan, nahranit, i otpremit s kojom konzervom, dok nisam ugledala ZABRINUTE na međukatu: majku, sad već nanu, i babu, sad već prababu. Istu onu što nas je godinama presretala po sarajevskim ulicama s udovima koji se neprestano tresu. Svo to vrijeme, najpostojanija, ko mater familias, pojavljuje se žena nekog muža, za kojeg su mi potonjeg u svim službama rekli da odradjuje negdje u nekom zatvoru u Srbiji kaznu zbog ubojstva. Tu istu ženu, mamu, nanu, babu, baku, sad možda već i prananu, zajedno sa njenom raznogeneracijskom svitom - kažu - uredno dovezu do "Vječne vatre", pravo iz Srbije. Ima ona i bh. papire (dobila ih u ratu, tvrdi isti policijski izvor), a po nekim (sudskim i socijalnim), koji nalikuju mašti, ima čak i vilu s kapijom koja se otvara na daljinski u gradu Zavidovići, čini mi se. "Majka" cijele te romske armije navodno iz Srbije rasporedi svoju siću po Ferhadiji. I počinje urlanje! 

Sjetit će je se gradjani Sarajeva, iako je od prošle godine pod hidžabom (ohrabrila je valjda ona naša poetesa na potezu izmedju Pariza i Sarajeva): to je ista ona Mati koja je prije nekoliko godina znala prosjačiti kod Katedrale bosih nogu, po ledu i ciči-zimi, a u ostalim je godišnjim dobima dabome! uredno obuvala cipele. Nije da ja ovdje otkrivam vodu. Ja ovdje samo podsjećam gradjane da je u modernim vremenima organizirani humani rad daleko djelotvorniji od humanizma kojeg usput prosipamo po ulicama koje su rupe bez dna. To je bijeda koja nikad ne prestaje, jer je kriminalno instrumentalizirana!

I ne samo to! 

Vidim jednom jednog Talijana (sam se tako predstavio) kako fotografira Sina rečene Majke, a Brata spomenute Male sevduše, ako ne i dajiđu. Ovaj je tog ljeta (sad je valjda, kao odrasliji, na značajnijem zadatku, ne vidjam ga) na istom mjestu kod "BebaKids"-a i "Manga" (udružen s THE OLD BELL-OM) razvlačio pamet nas komšija, i osjetljivihih prolaznika, koji bi na tom mjestu, na domak Ferhadije džamije ubrzali dalje. Razvlačio urlajući (baš ko i mala sevduša s početka ove priče) do falsceta dva-tri stiha iste sevdalinke, no on još prateći se sam na harmonici.

Promatram: dade taj Talijan Sevdaliji neku siću, i znak da nastavi svirat i urlikat po istoj, dok se on, dotični stranac, ne nafilmuje, nenagleda, nenafotografira usred našeg - europskog - grada. Upitam gospodina Talijana zašto to radi (a sebe, zašto to radi u mom rodnom gradu, i u mojoj rodnoj ulici), zašto potiče to urlanje, i još ga snima. "Da uhvatim - "capture" - što više različitih bosanskih lica", bio je njegov odgovor. Bože, spasi moj um!

>>>