SLIKAREVA ZRCALJENJA - ISMET RIZVIĆ

Slikarstvo je u tehnici akvarela sačuvalo svu odanost vodama, tim najdubljim zrcalima Prirodinog narcizma. Već s ovim prisnim bachelardovskim saznanjem o dubokoj materijalnosti naših slika, gledam akvarele Ismeta Rizvića, nalazeći čudnu fluidnu vezu izmedju njih i umjetnikova lica. U mojim očima još uvijek lelujava zasanjanost Rizvićevih "java". U mojoj ruci tjeskoba – da i ovaj put riječ ne ostane odveć troma pred hitrinom i intenzitetom ovog likovnog događanja.

Na Rizvićevim papirima akvarel upravo jest. On jest ovde najbolje što nam o akvarelu kao slikarskoj tehnici govori svaka stručna knjiga. U meni on jest naročito po tome što rađa potrebu da o njemu govori neka šira umjetnička poetika. Ako bismo po Bachelardovim uputama počeli ispisivati tu poetiku, trazeći osnovni motiv i "fundamentalnu boju" Rizvićevih slika, onda bismo ponajprije našli Prirodu u zrcaljenju voda, kao motiv koji sabire u sebe sva viđenja. "Fundamentalna boja" Rizvićeva bila bi izmaglica, koju on pronalazi u prirodi akvarela, nimalo slučajno odabrana da izrazi svu tvarnost njegovih doživljaja.

Ima u svakoj izmaglici nesto što dopušta nezamislivom da ustraje. A nezamislivo – to je područje naše duše, i našeg duha. Otud lebdi akvarel uvijek na rubu izmedju stvarnosti i sna, njegujući na tom istom rubu u sebi njihova jedinstva. Plah i zanosan kao i sama voda, akvarel ne dopušta da se u nama vrši dioba izmedju misli i čuvstva, izmedju stvarnoga i sanjanoga. Zato i siže u njemu nikada nema onu težinu egzaktnog postojanja koju može da mu da neka druga slikarska tehnika.



Teško je biti pred ovim akvarelima a odolijevati osjećanju duboke veze Istoka i duše ovog umjetnika. Teško je odoljeti podsjećanju da nam je akvarel došao sa te strane svjetlosti i budjenja. I sa strane meditacije kojoj je neznana bilo kakva povreda meditiranog predmeta od strane čovjeka. Iz prvog vrela buja izuzetna čulnost ovog umjetnika za atmosferske fenomene koji su, uza svu svoju radikalnost, znak da i sama materija posjeduje svoje područje nedosanjanoga, svoje područje irealnoga. Na drugom izvoru njeguje Rizvić kaligrafsku profinjenost svoga slikarskog gesta, vidljivu naročito na akvarelima Jutarnje magle, Pejzaž uz rijeku. . . gdje u ruci umjetnika govori Priroda. Njena rukopisna poetika, ispisana u radosnoj pomahnitalosti drveća i lišća, po nekoj začudnoj logici slikarskog solipsizma ostaje mi dalja od onih akvarela gdje se u smirenijem maglenom tragu, manje ispisanom ali transparentnijem, zrcali sama umjetnikova duša.