KO SVILENA BUBA KOJA TKA I UGIBA USRED SVOGA TKANJA

LINGUOCID, ILI SLUČAJNI ESEJ O JEZIKU

- BOSANSKOM, JA KOJEM?!

Bismi'lllâh

Postoji danas na ovom tlu samo jedan entitet, cjelovit, i u međunarodno-priznatim granicama: entitet mržnje. Mi znamo da ona buja posvud; raskošna ko bosanska trava. Iz medija; iz svjetskih i vjerskih, iz glasila; državnih, nacionalnih, i privatnih, iz knjiga. Da se šeće po ulicama, odjevena po svim modama, svestrana, svespolna, pošasna. I ja dabome, odana žrtvi, i žrtva sama, ne bih nipošto htjela da ovo moje obraćanje bude u bilo kom obliku shvaćeno kao priznanje ili, ne daj Bože, potpora tom, mrskom, biću. Entitetu, da proste daytonska gospoda! Stoga ja unaprijed ištem oprosta od svih onih koji bi se mogli osjetiti povrijeđenim. Te ih molim da mi vjeruju da sve što hoću reći hoću izreći iz ljubavi prema ovom našem jeziku, Bosanskom! Ja kojem? (Katkad možda s prejakom riječju, svojstvenom piscima. I zato oprostivom.) I govorit ću iz želje da sačuvam obraz, ovaj naš, zajednički, opći, pa i jezički. I naše dostojanstvo, svekoliko, i, među prvima, jezičko.
 
Živimo u vremenu raznih (sasma stvarnih i sasma tvarnih) cida: naime, "genocida", "urbicida", "psihocida", "kulturocida". . . , sve odreda smišljanih i ostvarivanih "od strane agresora", ili, da prostite, napadača. No netom što su oni tuđi stali, tek što su utišale (s Trebevića čak i uglazbljene) paljbe, tek što su umukli već opjevani krici, tek što su se na međunarodnim sudovima počeli prepričavati jauci; ubijanih, sakaćenih, silovanih..., oglasio se, glasniji no ikad, jedan cid naš domaći, vlastiti, navlastiti. Linguocid, naime, ili jezikoumorstvo. Od strane nas samih, zbog nas samih, u nama samima. Naše, dakle, jezičko samoumorstvo; budući iz našeg vlastitog jezika; govorenog, i pisanog. Naš dakle linguo-suicid, samoubojstvo našeg jezika, bosanskog, ja kojeg?. . . . . . . . . . . .

Jer. . . Kad mi govorimo i pišemo diskurs, resurs, konkurs, diskusija, implementacija, anomalija, kompatibilno i inkompatibilno, nominirati i . . . . . . . . . . . .

Jer. . . Tek što smo krvlju, kostima i mesom, dokazali da imamo zavičaj, bosansko-hercegovački, ja koji? tek što smo se sebi zakleli da nam niko više neće gaziti vjeru, tek što smo se kulturno-povijesno-državnički prenuli, oglasismo se, bučniji no ikad, ištući vlastito slovo. Naše, sasma ljudsko, pitomo, pitko, domaće, bosansko. I umjesto da njim, tim jezikom, Bosanskim, naprosto govorimo, i pišemo, kao što smo to činili tisuću godina, mi smo odlučili da ga ponovo izglasavamo, da ga oktroiramo, pečatimo crnim slovima po bijelu, da mu tražimo priznanja, da ga, standardnog, normiramo, da ga spašavamo od zaborava. . . . . . .

Zatim. . . Jezik može biti politička poštapalica, ili redarstvena palica. Primjer iz povijesti. Kad su hrvatski intelektualci, filozofi i pisci 70-ih godina pisali svoju Deklaraciju o jeziku, tražeći da se iz njega istjera sve što je srpsko, nisu se nećkali da u samom naslovu mnogo hrvatskiju riječ proglas, obznana, zamijene slaviziranom declaration. Nije im ni smetalo da su njihove kućanice (a bilo ih je i iz današnjeg tuzlansko-podrinjskog entiteta) u njihovim domovima usisavale prašinu švapskim zauglarima, a njihov pisaći stol bio je šrajptiš. Svaka kutija bila je kištra, a kafane (kahva-hane, predivnog li farsia, tj. perzijskog!) bile su opet europski zvane palasima i splendidima. Tu je dakle jezik isključivo služio kao štap za političko oslanjanje, iliti poštapalica. . . . . . . . . . . . .

Tako je od bosanskog jezika, ispod svejugoslavenske kulturne pritke, ostao samo polumejt, polulešina. Koja se batrgala u komunističkoj bratstvo-jedinstvenoj agoniji, koja se ko cura za udaju nećkala utisnuta u crticu srpsko-hrvatskog mladoženje, koja se uščula u tipično bosanskom javašluku. Misleći da je eto to njezin kismet (riječ koju ćete naći u svakom dobrom rječniku Engleskog jezika).

>>>
  • Follow me on Academia.edu
  • Log in or create an account

    fb iconLog in with Facebook
    DMC Firewall is a Joomla Security extension!