ČOVJEK OD NADSVIJESTI - ABDULAH NAKAŠ

Abdulah, sâmo mu ime kazuje - Abdu'lllâh, bio je Rob Alllâhov. I baš kao pravi nakaš, slikar od zanata, završavao je ovaj "heroj u bijelom" svoj portre na platnu rodne Bosne i u ramu vremena njena najvećeg stradanja u povijesti, u godinama od tisuću devetsto devedest i druge do devedest i pete. 

 

Ima li iko na kugli zemaljskoj ko nije čuo. . .  Ako ima, eto mu Haga i haškog suda, i krvavih ruku u njem da čuje i ne vjeruje vlastitim ušima, kako se kunu u nevinost. . . Eto mu, još više, šehitlukâ diljem Bosne i Hercegovine. I ovog sarajevskog - na Kovačima. Eto mu, među bijelim ljiljanima, i njegova - Abdulahova! A ako u međuvremenu isti pitac nauči gledati u naizgled istovjetne mramorove, vidjet će. . . Svaki epopeja za se!

 

I bit će u stanju prepoznat jedinstvenu suštinu naizgled dva lika u jednom portretu, oslikanom na krvlju obojenu zidu, uzdignutom između dvije povijesti: one, bivše domovine, Jugoslavije, i ove potonje, rodne, ratom sakaćene, Bosne i Hercegovine. Ratom, koji traje.

 

Možda mnogi gledatelji ne bi povjerovali s kakvom lahkoćom i odlučnošću je ovaj autoportretist u bijelom mantilu istinskih slikara historije oživio, u dubinama svog ranjenog bića, višestoljetno taloženje božanskog creda časnih bosanskih Nakaša. I tako - probuđen sebi - prekoračio svoju vlastitu, unutarnju, provaliju. Bezdan bezbožništva, u koji je, omamljujući ih komunističkim opijumom, bivša domovina gurala sve svoje narode. Skrivajuć, pri tom, i od same sebe, razumsku vjeru u Jedno/g, i istinsko Jedinstvo.

 

Svim ratnim haranjima, i onim vanjskim, i onim unutarnjim, obarani su u Abdulahovoj, i u dušama bosanskih građana, svi idoli. Unutarnje osviješćen u jednoboštvu, prepoznavši razliku imeđu Božanskog i ljudskog lika, dr Abdulah Nakaš izbrisao je iz svoje svijesti sve ikonostase. I nastavio rušiti one koji su stali nesmiljeno nicati iz ruševina, smrtne rane čijih žrtava je on znao, Božijim čudom, zacjeljivati.

 

I da uputimo, na kraju, vrlog pitca, na sve rječnike koji opisuju naizgled istu anatomiju, no tajnu čije supstance je moj prijatelj, kojem evo pišem omaž, poznavao kao malo ko. Jer Abdulah Nakaš, moj i vaš suborac u Istini, nije bio samo âdam/čovjek/man, on je bio i insân/ljudsko biće/human-being.

 

Abdulah je bio od onih koji je u trenu i spoznao i izabrao u kom pravcu će usmjeriti gornju, cjeloživotnu metarfozu, s kojom se svi odreda rađamo kao sa unutarnjim imperativom. Ali, avaj, u godinama 1992-1995, mnoga je noga otišla obrnutim smjerom.

 

No naš Abdulah je uistinu bio Abdu'lllâh. Možda i ranije nevidljivo, ali u danima i godinama sveopće kušnje, ratni užasi ubrzali su u njemu procese definitivne preobrazbe âdama, onog "koji će prolijevati krv po zemlji", onog u čijim mračnim dubinama još uvijek počiva i sotona i zvijer, u insâna opremljena razumom, u istinsko, etičko, humano, estetsko, jedinstveno, neponovljivo, biće.