KREŠEVSKI CITRIN U G-MOLU, BORIS ĆORIĆ

I n  m e m o r i a m
                         
                          B.Ć. ^[1]

A onda je danima padala kiša, baš kao
da zbog tebe pada. Da ti bude teža zemlja
Jer samo iz nadojene utrobe izniče bogat plod
i samo iz mrtva čovjeka obla uspomena 

I danas opet pada raskošna kiša
Odavna već ne prolazim kraj mjesta
na kom sam te srela posljednji put
Oslikano oko: lijevo od mene "Stari paviljon"
a iza tvojih leđa park; s bijelim nišanima 

Sjećam se: nisu ti od tvoga smijeha poigravali
samo rubovi usana. Smijalo se cijelo tvoje
veliko tijelo, i ni slutila tada nisam
kako mnogo praznine ono ispunjava 

Ko sad umjesto tebe zaprema taj prostor?
(Život nije, znam, slučajna geometrija)
Tako ga je mnogo, preveć ga je, do beskraja
pa ipak nas, po nekom zakonu, istišče
iz sebe. Gomilaju se na istim mjestima
druga tjelesa. Trupla različitih razmjera.
Crteži, skice samo, nedovršenih bića
I šta je danas s vijencem praznine
koja opkružuje nekog ko staje baš
tamo gdje sam zadnji put vidjela tebe?

Jesi li već bio dobio poziv? Žurno si,
kažu, završavao svoj grob
I tada je, pričaju i to, danima padala kiša 

Meni si morao reći, Borise!
Ili je to tajna koja se nikom ne povjerava?
Primi li se sa strahom, pritaji se samo u
slutnji da u riječi ne postane još strašnija
Ako s radošću, onda se skriva, ljubomorno,
iza šutnje, ko čedna ljubovca 

A sve je plàvio tvoj osmijeh

Pa ipak, znam, moralo ti je biti pomalo
teško što me u ovoj hladnoj ostavljaš kiši
jer istoj smo Istini, Borise, samo različito
u Lice gledali, ti i ja

>>>