MANUSKRIPT NEVINOSTI - KJAŠIF SMAJLOVIĆ
FAATIHA / IN MEMORIAM!
Hoćemo li mu oprostiti? Hoćemo! I onda će slijediti onaj mukli zvuk prve šake zemlje (iz koje smo sazdani) kad padne neizmjerljivom težinom (po drvenim daskama poprijeko položenim) po mejtu, već umotanu u bijelu nevinost njegove smrti. Jer svaka je smrt kao takva čista i čedna bivši imanentna našem rođenju, oboje neprikosnoveni znak Božije volje. No nisu nevine ubojice! Nisu nevine ubojice! Nisu! Ne mogu biti nevini katili! Neka su prokleti!
Hoćemo li mu oprostiti? Hoćemo! kličem i sama. Hoću! Oprostit ću mu! Iako: nikad ga nisam srela prije ovih susreta na fotografiji višestruko objavljenoj na stranicama novine za koju je radio! I na portalima diljem internet univerzuma. Njegovo mi lice govori više nego neka Wiki-biografija. Ne pamtim da li sam, ili šta sam, ikad išta od njeg pročitala (osim malo od onog što piše na kolažu koji koristim). Neću istraživati je li, i ako jest, šta je pisao u komunističkom glasilu-katilu "Oslobođenje", u vremenu kad su po njemu harale nagorke, vojke..., stojke..., davno prije ...a i inih. Neću istraživat ni privatno šta je mislio u vremenu kad su te iste novine ubijale, zbog mene, na rate, moje dijete u prvom cvatu; čiju su nevinost, razbor, i budućnost poharale crvenopartijske-političke-policijske-novinarske horde i s ove i s one strane i Drine, i Une, i..., sve do Moskve i Vašingtona.
Neka je Allahova milost na Kjašifa Smajlovića! Pogubljena rukom zla koje se nije okotilo dan, ili godinu, prije njegova umorstva, 9. travnja, 1992, već još u pradavna vremena: u prsima drugog nekog arkan-olikog čovjeka, u grudima trećeg nekog čovjekolikog arkana, u vijugama milijun pedeset i petog nekog arkan-ološkog zlotvora, s ljudskim rodom, i njegovim izmetom.
Neka je Allahova milost na Kjašifa Smajlovića! Neka je uvršten u šehide rata koji ni do dana današnjega nije stao! Ni u Bosni, ni u svijetu! Već zavija, reži, ječi, huči..., sve više, i sve gromoglasnije. Jer zlo buja ko Drina, il' Una, il' Neretva, il'..., u sezonama kiša. Jer kiše i snjegovi speru suze izbjegličke djece koja posrću svijetom, al' nikako da speru prolivenu ljudsku krv, koja se, svojom količinom, u obrnutoj srazmjeri, uspješno natječe s nestajućim izvorima pitke vode za ljude. Svud po svijetu. Jer su brojni izvori, ti zdenci života, na njezinu maršu od Nerzuka do Potočara, ovoj komemoratkinji potvrdili osobno joj mišljenje u doba rata: da se sve po Bosni zbiva samo zbog njenih bistrih, njenih zvonkih vrela vode (života). Bí rat možda samo zato da se iz ruku Kjašifova naroda i suvjernika (?) otme, na daljinski, što više vrutaka životodarne vode, količina koje se u svjetu smanjuje srazmjerno nezaustavljivu širenju pustinje u dušama ljudi.
Neko neuman još će posumnjat u moju zdravu pamet. Kjašif neće! On je do zadnjeg daha, savješću neokupiranom strahom za vlastiti život, izvještavao Bosni i svijetu o okupaciji njegova rodnog grada Zvornika. Ime i usud dati su mu rodjenjem imenom Kaašif.
Nomen est omen. Ime je znak i usud!
Zašto pišem Kaašif? Da stignemo do suštine Kjašifove sudbine čovjeka koji otkriva, obznanjuje, skida vela, razgrče dimne zavjese svjetske politke...
Kad nije znala kako da izađe na kraj s dva arapska slova koja joj slično zvuče, Bosna je pribjegavala digrafu, paru slova korištenom za pisanje jednog glasa, pa je Qur'ân transkribirala/transliterirala kao Kuran, a riječ i ime Kâšif kao Kjašif. U najjednostavnijem prijevodu, ime našeg Kjašifa značilo bi: Onaj koji otkriva, Onaj koji obznanjuje. Nije li naš Kjašif zginuo upravo u trenu dok je novinarski obznanjivao početak pokolja u Bosni, haranje hordi zla njegovim rodnim Zvornikom?! Poginuo mučeničkom, šehidskom smrću dok je javljao kolegici s druge strane telefonske žice:
"Dolaze po mene, čujem njihove korake, bojim se da je ovo moj posljednji izvještaj!".
>>>
