VIZIJA SE POLAHKO ŠUNJA
Z V U K T I Š I N E
SIMON I GARFUNKEL
Halo tmino, stari prijatelju
Dođoh opet popričati s tobom
Jer vizija se polahko šunja
Ostàvi mi sjeme dok sam spavo
I vizija koja bi usađena u moj mozak
Još je uvijek tu
U zvuku tišine
U nemirnu snu hodao sam sam
Uskim popločanim ulicama
Pod svjetlom ulične lampe
Podigoh okovratnik zbog zime i vlage
Kad mi oči probode bljesak neona
Koji raspori noć
I dotače zvuk tišine
I golim okom vidjeh u svjetlu
Deset tisuća ljudi možda više
Ljudi koji pričaju a da ne govore
Ljudi koji čuju a da ne slušaju
Ljudi koji pišu pjesme a da ih nikad nisu pratili glasovi
Niti se iko usudio
Poremetit zvuk tišine
"Budale", rekoh, "vi ne znate
Tišina kao rak raste
Čujte moje riječi da vas mogu poučit
Uzmite moje ruke da vas mogu dosegnut"
Ali moje riječi padoše ko tihe kapi kiše
I odjeknuše u zdencu tišine
I ljudi se sagnuše i moliše se
Neonskom bogu kojeg su sačinili
I znak bljesnu svojim upozorenjem
Riječima koje ono oblikovaše
I znak reče: “Riječi proroka se pišu po zidovima metroa
i oronulih hala
I šapuću u zvuku tišine"
