RUŽA TMICE / ROSE OF DARKNESS
r u ž a t m i c e
U mraku nema sjena
U njemu, číste, počivaju suštine
i iz njega izvire
Svjetlost
blještav klokot postajanja
Pripravan, ti dursku uglazbljuješ skalu
ćuteć: miriše zora
i svaki se zvuk s nekim oblikom spaja
Simfonija tek iznikla iz tame
razara bespuće samoće (Gdje su
ruže tmice?)
Spremaš se zatim polahko
nakon akšamske smutnje kad su
ko svibanjske najdulje sjene
zazivat opet noć
i ne plaši te njen neprozir
(Nèka je nesanica jedina vatra džehennemska
koja će te pržit
a mrak noći
jedini zaslon Bíća)
Jer tek u mrkloj tmici nema sjena
číste, u njoj počivaju suštine
i Svjetlost
blještav klokot postajanja
ćutiš, miriše u mraku
crna ruža metafizike
(ruža tmice)
o č i š ć e n j e
Više kao da i nisi živ
Namjesto bubne opne
u toj šupljini koju su nekada
zloglasno nastanjivale riječi
rojevi pčela sada grade svoje saće
Med im kušaš (o, savršenstvo šutnje
na tvojim usnama)
polahko, iscjeljujuć se
Griješne su ti oči ostale na pokrivci
kojom su stvari pred tobom
skrivale svoju nevinost
Tek sad ih posjeduješ u svoj čistoti
okusivši u med preobražen
njihov polenov slad
