SKICA ZA MOJU SMRT
. . . i smrt će doći
Ko da se i sama ledenicama uplela
u gvozdene rešetke, na mjestu prozora
pa samo gledala, s nadzemna vrha
moje podzemne ćelije
umjesto moga pokoja, kako
svu noć škropi ledena hrđa
po željeznom krevetu
bez madraca i postelje
i bez moje, ljudske
ljuske
Ili se samo gradila, gore na stropu
da ne vidi kako moje tijelo
sklupčano dolje na ćelijskom pragu
grabi, zadnjim trzajima, ostatke topline
nekog davnog ljeta, ušuljana
kamenim stubištem
u podzemlje starog zdanja
reda
i poretka
. . . ili joj bi naređeno, u zadnji čas
da odloži
ili . . .
Svakako, ne sìđe!
Sjećam se, ko jučer
da je odozgor
kroz mrzlu prazninu rešetaka
cvilio Bezdan
Al' i da u njima, dok je iz njih kapala gara
nije bilo upleteno Njezino lice, već samo
nježna, sjenka Smrti
Samo nijemi otisak života
u samici u kojoj je za me umro čovjek
u kojoj je prijatelj ostao ležat
ko na ledu, do Sudnjega dana
u kojoj se povijest obznanila po Barabi
u kojoj ga je rulja opet odabrala
da joj bude spasiteljem
Ostali ste sjediti na dvije pole
od kojih obje plamte ognjem
Zato je meni i dan-danas među vama hladno
Sve su negdašnje topline potrošene
Molim vas, zatvorite vrata
ja u vašem svijetu
zebem
PostScriptum:
NAPUTAK KAKO VIDJETI KAZNIONICU IZNUTRA
zebem
PostScriptum:
NAPUTAK KAKO VIDJETI KAZNIONICU IZNUTRA
Lijevo od ulaza, u zatvorskoj kaznenoj samici, u ledenom, metrima visokom podrumu, s rešetkastim prozorom pri samom vrhu radi malo zraka unutar memljiva starog austrijskog zdanja, uz ogroman željezni krevet bez madraca i postelje, i uz ogromnu posudu za nuždu koju ću ranom zorom, u pratnji stražarke, morat nosit na istresanje u jamu s koje najprije valja pomaknut teški kameni poklopac, provela sam zimsku noć ("Sarajevske olimpijade"), iz koje više nikada nisam izašla među ljude.
Snimi dodatak