NIJE MOJE . . .
Nije moje da istražujem simboliku mjeseca
O tom će historija (il' kritika duha) ionako
sve pogrešno reći
Niti je pametno da otkrovenje petvaram u pjesmu
(Nisu li al-Hallâdža i njemu slične baš zato
razapeli?)
još manje da ga njom tumačim
Moje je samo da kažem kako je bilo. Dakle
U rano jutro, po sabah-namazu
izvedoh čovjeka
Hâlida
onog, znači, koji će vječno biti
koji će beskrajno stariti
koji će besmrtno obitavati . . .
izvedoh ga da mu pokažem kako zalazi
(pazi!) mjesec (ne sunce!)
Nema riječî da opišu tu livadu
s rosom ko biserom prosutim iz školjke noći
Nema premca tom Džannatu
Samo je dakle trebalo da pružim dlan
(Ne ko prosjak već posjednik, da mi oprosti Bog!)
i mjesec sjede u nj
Ah! (Nije usklik! uzdah je) Šta bî?
Ukomada se, u trenu, ulomi
i svaki komad njega pusti koju suzu
Ah! (Tako mi Boga, ne kličem)
ko nije čuo taj glas i ne zna pravo šta je glas
Tako je glas-ovit
i tako od-svud
i tako po-svud
i nema mu izvora iz jednoga smjera
i prostor ga ne uhićuje, već (tako mi Apsolutnog!)
on prostoru niječe mjere
o-neprostoruje ga
ko ne zna nek. . .
Mjesec je, rekoh, utrunjen, plako u mojoj šaci
Smjerno, ko da ja bijah gospodarom
a on tek mojim posjedom
Pazi! začuh, glas (onaj odsvud, onaj posvud)
Pazi da tvoj entitet ne ugrozi tudji entitet!
Kakvo olakšanje!
Kakav ushit!
Kako je, čovječe, koji ćeš vječno stariti
kako je, Hâlide, ljepše neimati
nego imati
kako je uznositije nevladati neg vladati!
kako je. . .
Snimi dodatak
