FATIMA OD MOSTARA
Sve je tog listopadnog dana imalo boju
siva, plemenita, metala
Zakašnjelim oktobarskim suncem
- alkemičarem od struke
posrebreno nebo
i súr kamenjar brdâ uokolo grada
Srebren sfumato neretvljanskih voda
i brzacâ koji se slijevaju u nju – u neredu
no sa istom žudnjom za cjelinom
s kojom sam i ja tog jutra, po kolodvorima
čekajući vlakove, slagala, napamet
stih po stih, tek dovršene pjesme zaTe
Argentum, stvaralaštvo, ljepota, kultura, snovi
fantazija, bajke i mitovi . . .
Čuđenje!
Srebrenkasta golobrdica ponad Starog mosta
koju malo ko vidi, al' s koje se sve vidi
i svjetlucava siva boja kamena podzida
Nezir-agine džamije
u čijem sam hladu tog dana
četvrtoga listopada dvije tisuć dvanaeste
sviđala račune svoje (metafizičke) samoće
. . . ah listopad!
Listopad je, uistinu, doba cvjetanja!
A onda se odjedanput pojavila Ona
sa sve svoje osamdeset i dvije godine
Fatima od Mostara
Princeza, núrli lica
mehka glasa
osmijeha ko rujanska jabuka
Dòđe iznebuha, da učas riješi moju enigmu
- čijim su to vrijednim rukama ubijeljele
kamene soffe poratno uskrsle bogomolje?
iz dubina kojih sam ćutjela, u svòj njegovoj
neizrecivoj, punini
bîtak nekog prastarog majdana
iz kojeg su onê negdašnje bile istesane
. . . . . . . . . . . . . .
iz kojeg su onê negdašnje bile istesane
. . . . . . . . . . . . . .
Snimi dodatak
