GLAD JE ŽENSKOG RODA
8 . m a r t u 1 9 8 5 .
Slavi Planeta.
Raskopčale majke prsa, nabrekla od vina i slada
da iz njih arlaukne pjesma.
Pjevaju matere i ispod stolova tiskaju se
s nečijim očevima.
Nije važno danas ko je čiji roditelj,
danas slavi Planeta.
A kad je slavlje, onda se odlože krinke obično ozbiljnih lica,
ušúte tobož velike riječi, a sućut se zaključa, za danas,
u ladicu radnoga stola.
Danas je praznik.
Presipa se čaša vina, i čaša veselja.
Po stolovima, ostat će oglođani bat'ci tisuće pilića
utučenih specijalno za ovaj dan.
Razguljeni celofani (ali je savijest cijela),
cvijeće u vazama,
poneki, naravno cvijet,
stavljen na njedra da izmjeri otkucaje srca.
Veselja su ponekad i opasna.
Jer moj sin, teturajući pustarama Etiopije,
Somalije, Ćada. . .
sprema osvetu.
Čim zaspe, Planeta, on će je obgrlit rukama
ko dvjema zgužvanim krpama,
i u snu joj odmotat ponovno film što se davao,
usred njezina slavlja,
na ekranu užasa,
istoga ovoga dana.
Jer danas,
ko i jučer,
i ko što će sutra,
svetkuje Glad.
Stupa moj sin na čelu miliuna što je već udavila ta Svečarka
posljednjim zagrljajem,
ili će ih udaviti za vrijeme nekog,
slijedećeg,
praznika.
Stupa moj sin na čelu kolone dječaka-staraca
smežuranih djevojčica koje nikada neće postati žene što na
Coco Chanel ili Mirjana Marić revijama
praznuju davno osvojeno pravo glasa, pravo ljepote,
koje se neće, u vojnim bombarderima, vježbati da,
ravnopravno uz nečije očeve,
bacaju bombe nad nekim, novim,
Hirošimama.
Sve praznuje danas, pa i glad afrička.
Afrika moja, golih, suhih, ispucalih, prsa.
Odsječena dojka raka kojeg je odstranila Planeta,
jer danas je praznik
sitih, žena.
Nije važno ko je čija žena, ali je važno čija su ovo djeca!
Tebe pitam, gomilo sitog dijela čovječanstva
što ti se, zloguko, nasmiješila polarna zima,
čija će biti tvoja djeca ako umre Afrika,
i ako umre s njom sunce:
Od stida?!
