PJESNIČKI MEMENTO
1.
Šta će pjesnici . . . , nije se ni upitao tog jutra
trećega prosinca dvije tisuć šeste, Pjesnički duh
pa opet osamnaestog rujna dvijetisuć četrnaeste
uključujuć svo vrijeme između
nakon što se, još davno
u njegovu liru, umiješao
i sam
Hölderlin
Već je odlučio da u ovom, oskudnom
i skučenom
i pobješnjelom, vremenu
u vlastitoj, pjesmi
Sam, Sebi
odsvira
- memento
2.
Nisu se ni Orfej ni Euridika nimalo trudili
da zavedu Vrijeme, ne bi li se
zajedno, bar još nakratko
vratili u
Prolaznost
Znala su, ta djeca Prastare Sofie
da će na stablu Postojanosti
njihova ljubav, oplođena
poetskom, melankolijom
olistat jednom, vječitim
proljećem
- u cvatu
3.
Tako su i Orfej i Euridika i s njima Pjesnik/kinja
shvatili, zajedno, u plodonosnoj patnji
da ono što ljudi zovu tragedijom
nisu doli, lažni
čîni, lažno okrunjene
- Sudbine
I da nije Usud car koji odmjerava
već da je On samo tas na Mîzânu [1]
u koji Vlasnik Vage
On, Jedan, i Jedinstven
polaže njihov, uteg
- mjerni
s t o g a :
Vjeruj mi na riječ, Hölderlinu
Nije nimalo slučajno
da se Poetski duh, onomade
osjećao tako tijesno u, ranoj
jutarnjoj, prosinačkoj
sarajevskoj, magli
a onda, deceniju docnije
u rujanskoj
kad je krenuo s Orfejem po Euridiku
slivovima Bosne
sve do magle
popale po
Sani [2]
u kojoj se i sam, obredno
okupo
Jer ga tekućice kušnji što plave
gusule za sveto putovanje
oslobađajuć ga od suvišna
pitanja:
"Čemu pjesnici u . . . ?"
Ne, nije oskudno Vrijeme
Oskudan je sluh ljudi
zaglušenih krešendom
njihove, vlastite
halabuke
Snimi dodatak
