M.S.

ABDULAH SIDRAN

Č E G A  S M O  Z B I R

Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
Ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
Sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago
Neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
Dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
Pomalo bivšu.

Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
Koliko da posjeti nas: traje neimaština,
I mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
Spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
Kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
Bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
Ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
Tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
Mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
Zato dalje, drugo nenadana.

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
Se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
I moje je da je grijem, ne osvrćuć se:

>>>

*M.S. Maksuz Selam