STANZE I CADENZE - MUHAMMAD IQBAL

D Ž Ȃ V I D - N Ȃ M A
O  i  okolo  «Božanstvene  komedije» Islâma

"(O, Bože! Ištem od Tebe!)
živog čovjeka koji voli istinu
možda ću tako naći zadovoljstvo u porazu.

                                           "Iblisova tužaljka"

Himalaji, samo korak do beskraja, teško da imaju nečeg zajedničkog sa neurotičnom naravi europskih gradova. Ta razdaljina velika je koliko i ona između potomka skromne obitelji iz Sialkota, u Pendžapu, i posjednika engleske titule Sir-a. Ali postoje i sintagme koje vezuju nevezivo. Đavoljeva tužaljka, uzeta za motto ovom eseju, djelo je samo prividna protuslovlja. Đavoljeva, pa teško da se uz nju priljubi riječ tužaljka. Blaga, i riječ koja ponekad ishitri iz naših dubina. No, ipak, eto i u Sotoni zamora, gorka okusa pobjede nad svijetom u kojem ljubav za Istinu odveć dugo spava. 

Stanemo na ovom mjestu; uzneseni. Riječju. Ali ovo je tek tačka prijelaza. Između očaja i nade tako je kratak put, pa ipak, nema ga kojeg je teže prijeći. (I još nešto: jeste li vidjeli nekada sreću kako stvara velika djela?). 

Ko je taj čovjek koji je iz tišine, gdje je beskrajna grubost podići glas iznad šapata trava i nebesa, zakoračio u gluhu vrevu Londona i Minhena? Ko je taj putnik, koji je prešao put od prvog iščitavanja Svete knjige (Qur`âna) u sedmim godinama, i isto tako ranog upućivanja u mističko, do kasnijeg doktorata iz filozofije, koji će mu priskrbiti autoritet Zapadnjaka, ali mu neće uskratiti dušu Istočnika? Kakvo je to dijete porobljene Indije, koje će, uza sav svoj, najborbeniji, glas protiv engleskog kolonijalizma, postati intelektualnim i političkim autoritetom kojeg s naklonošću, punom štovanja, pozdravlja ista ta negdašnja kolonijalna elita? 

Muhammad Iqbal Lahuri. Ime, čija skora 110-obljetnica rođenja uzrokuje možda ovu groznicu u kojoj se, od samog početka, ispisuje naša bilješka. Ali ne! Nije obljetnica ono što nas prizove. To je sam lik koji, godinu po godinu, skida veo s onog što se zove konačnim. I ako ushtjednemo gledati, eto same vječnosti u ovom našem prolazu, samog beskraja u toj nikad obikloj smrtnosti. Nema ničeg kao smrti što se s takvom ustrajnošću ponavlja od postanka svijeta, i ničemu se naša ovozemna svijest, svaki put ponovno, toliko ne iznenadi kao toj tački prijelaza. Djela duše znaju za tu preobrazbu i zato nam se ona, za razliku od nas samih, čine vječnima. Iqbâl, napisao je knjigu o vječnosti, i za vječnost, rekli bismo, učinivši to na jednom, spram vječnosti ipak kratkom, putovanju, od 22. veljče 1873, do 21. travnja 1938. Pokušavamo smiriti ruku, oduzeti riječi uzlet koji bi je mogao lahko odvesti na sklisku ravan pathosa. Ali nam srce ne da. Đavoljeva tužaljka čini nam se jednim od najveličanstvenijih zovova. Eto, uistinu, najborbenijeg poklika, najrevolucionarnijeg proglasa, najboljeg programa. Utišavši glas na njegovim usnama, vječnost, prerušena u odjeću smrti, ostavila je nedirnutom snagu ove pjesničke, ne! preslaba je ta riječ, ove ljudske tužbalice, štoviše, dala joj pravo mjesto u vječnosti koju Istina zaposjeda. 

. . . . . . . . . . . . . . 

 

Filozofijske studije, produžene kasnije u Kembridžu i Londonu, formalno se okončavaju doktorskom disertacijom obranjenom u Minhenu 1908, koju objavljuje prvi put u Londonu, na engleskom jeziku, pod naslovom Metafizika u Perziji. Filozofijski, politički i pjesnički Iqbâlov engagement, podjednako uspješni, i sa svojim sljedbenicima svaki ponaosob, utemeljili su čitavu biblioteku djela, internacionalnu, koliko po duhu kojim su prožeta, toliko i jezički, budući da su u izvornicima pisani na maternjem urdu, na farsiju (perzijskom), i na engleskom jeziku. Gotovo sva svoja pjesnička djela Iqbâl piše na perzijskom, pripadajući tako indijskom ogranku jedne prebogate literature, čija veličanstvena riznica Zapadu tek ima biti uistinu otkrivena.

 

Pao je noćas prvi ovogodišnji snijeg. I on je samo svjetlucav prizor hladnoće i samoće. Zvučno, preveć su bliske ove dvije riječi a da ne bismo osjetili načas u njima teatarsku inscenaciju. Ali ne! One se ne vole jedna uz drugu, kao cvijet stavljen na grob. Ali pripadaju. Da! Jedna drugoj sasma iznutra pripadaju. U samoći odumire naše biće, ali se ni iz čega tako, kao iz samoće, ne roje riječi.

. . . . . . . . . . . . . . 

 

Nebeska topologija u nacrtu islamske eshatologije, motiv vodiča, i drugi elementi tog nebeskog «igrokaza», nadahnuli su Ibn al-´Arabievu sufijsku svijest, al-Ma´arievu književno-satiričku, i, ovdje za nas posebno zanimljivo, Danteovo i Iqbâlovo pjesničko izlaganje religijskih, filozofijskih, i političkih ideja, koje nam je dalo Božanstvenu komediju prvog, i Božanstvenu komediju Islama, kako kritika često naziva djelo drugog. Prešućivanju Danteova izvora doprinio je i sam Dante vlastitim ostrvljenjem na Poslanikovu (s) ličnost, mjesto i opis kojeg susreta u njegovu čuvenom djelu dovodi u pitanje dostojanstvo tog pjesnika i kršćanina, pa možda i književni ukus velikana. 

Mi´râdž, dakle, taj nebeski uspon, ostao je stalnom temom raspri glede pitanja njegove samo duhovne, ili pak i duhovne i fizičke naravi. Iqbâl, kao uzorit mislilac religije, uključio se u te rasprave svojim i pjesničkim i filozofijskim djelom, opredijelivši se za tumačenje Poslanikova (s) putovanja kao isključivo duhovnoga. Ovo će mu povečati ugled i razumijevanje kod racionalnog duha Europljanina, ali i priskrbiti mrlju međ' sufijama koji ne dopuštaju ni najmanju sumnju u istovremeno fizičko i duhovno uzdignuće Božijeg odabranika Muhammada (s) u sfere nedostupne čak i svjetlosnoj naravi anđela. 

Nebesko putovanje pjesnikovo počinje Molitvom, nostalgičnim pjevom čovjeka ispunjena osjećajem napuštenosti i usamljenosti u gluhoći neba, sunca, i mjeseca, u vremenu u kom je mudrost veriga na nogama. Čovjek, u ovom svijetu mnogostrukih boja, svakoga trena cvili kao lutnja. No, čovjekovu samotništvu uzrokom je njegov vlastiti zaborav da se nalazi u samom krilu Tvorca. Mi Te tražimo, pjeva Iqbâl, i Ti si daleko od naših očiju. Ali ne! mi smo slijepi, Ti si tu. Zazivajući put Misterija, Iqbâl ište ispred ovog čovjeka zamorena zamkama razuma: Dao si mi razum, daj mi i ludost, pokaži mi put unutarnje ekstaze! Znanost, preobražena samo u teatar ideja, zacijelo nije staza uspona. Znalcu nedostaje strast zanesenjaka, učenjaku naviklom samo na rastojanje sufijski put neposredovana sjedinjenja. O, Ti, koji ne poznaješ borbu između smrti i života, kakav je taj sluga koji je ljubomoran na Boga? Nestrpljiv rob koji osvaja horizonte, ali koji se ne zadovoljava ni Prisustvom, ni Odsustvom. Ja sam prolazan, učini me vječnim. Ja sam od zemlje, učini me nebesnim! Pjesnik je tako pronašao put, stazu u bespuću, i slijedi govor o danima koji dolaze. 

U čitavom mom prostranstvu, gdje se može naći slijepac kao što si ti? Gdje za tebe počiva svjetlost izvan moje lampe? kori Nebo Zemlju, koja se brani čovjekom, čije su oči budnije nego oči Džibrîla. . . S optimizmom koji na trenutak zasmeta, s vjerom u čovjeka koju je teško pomiriti s ranom koju svakodnevno nosimo dobivenu od čovjeka, s čovjekoljubljem kojeg je načas teško pomiriti s nagonom osvetništva, Iqbal ispisuje svoju himnu čovjeku – toj šaki prašine, koja će jednom nadmašiti bića svjetlosti, zemlji, koja će jednoga dana postati nebo. Čovjeku, utisnutom još u prirodu, čije će savršenstvo jednoga dana učiniti ljubomornim i samoga Boga -.

Nada se oduvijek hranila dobrotom i ljepotom, a ne porazom i očajem. Sreća je možda nesvrhovita, ali u dubinama i razlozima naših patnji sigurno je da počiva uzvišeni smisao.
 
. . . . . . . . . . . . . . 

>>>