KERBALSKA BITKA NO. 1335
Jedan stranac, pjesnik, stigao je s puta na Dan ašure i čuo žalopojke. On napusti grad i odluči krenuti u tom pravcu: odluči istražiti (razloge) cike i vriske. Išao je pitajući se «kakva je ovo tuga? Čija se to smrt desila jutros. I mora da je neka velika ličnost umrla: tolika gomila nije mala stvar. Obavijesti me o njezinu imenu i titulama, jer ja sam stranac i ne pripadam ovom gradu. Koje je ime i profesija te osoba? (Reci mi) da bih mogao sročit elegiju o njezinim plemenitim osobinama. Napisat ću jednu elegiju - jer ja sam pjesnik - da bih mogao ponijeti odavde koju zaradu i koju mrvu hrane.»
«Ah!», reče jedan (od njih), «jesi li ti mahnit? Ti nisi ši’it, ti si neprijatelj (svete) obitelji. Zar ne znaš da je Dan ašure (dan) žalovanja za jednom osobom koja je izvrsnija od (cijele jedne) generacije? Kako bi ova bol i tragedija bili tek olahko uzeti od strane jednog istinskog vjernika? Ljubav za naušnicom je proporcionalna ljubavi za uhom. Sa stajališta istinskog vjernika žalovanje za tom čistom dušom je poštovanija nego tisuće Nuhovih potopa.»
«Da!» reče on; «ali gdje je (iz našeg vremena gledano) vrijeme Jazida? Kad se ova strašna tragedija dogodila? Kako kasno je ta vijest stigla dovde! Oči slijepih su vidjele taj gubitak, uši gluhih čule su tu priču.
