VJETRENICA U MOJOJ ZJENICI
Za potpun ugodjaj, slušajte (prijenosom videa na YouTube) i čitajte istodobo.
Sarajevo, 08/06/2016.
Pa kad se to jednom desi:
Sarajevo-Mostar-Radimlja-Stolac-Trebinje-
Vjetrenica
-Stolac-Kravice-Mostar-Sarajevo
lipnja dvijetisuć-šesnaeste
Ako dotle iz mog sjećanja i izađe mnogo toga, ovo jednodnevno po-život-spasonosno prolijetanje Hercegovinom sigurno neće. Bî ono i dio prastare nužne navike, još iz doba malog Amira, žutog spačeka i odsustva potonje sveopće, ubojite, objede[2], da se udahne štoviše života za preživljenje sivim nebom i mrkim ljudima sleđene sarajevske zime; na ulasku u, ili izlasku iz nje. Moju mladost, mog malog Amira i naš veseli žuti spaček zamijenio je (nuždom života, i udarcima sudbine), još odavna, na tim putovanjima, (od svih, najčešće on) hafiz-E., njegov auto, ili ovaj put rent-a-car.
Vratismo se koji kilometar nazad, da utisnem u mapu svih mogućih budućih putovanja i Vjetrenicu iznad Ravnog. Golubicu koja me zovnu s kršne padine ponad Popova polja, s ustima otvorenim na osmijeh, kroz koji propušta goste iz 'vakog-nakog svijeta u svoju snovitu zbilju! Dodadoh je odmah na unutarnju mapu svoje hercegovačke maršrute spasenja, koja me s proljeća i jeseni decenijama vodi kotama Mostara, Blagaja, Počitelja, Hutova Blata, Radimlje, Stoca... i, odnedavna, Trebinja. Ovaj put je, u taj grad r. naninih Karamehmedovića, jedna ptica išla u potragu za svojim zemaljskim berzahom; međusvijetom između vremenitog i vječnog, prividnog i zbiljskog, suđenog i zasluženog...
Čitala sam, poratno, najnovije vijesti o Vjetrenici, i osjećala žudnju. Dopirale su do mene riječi o njoj i iz perâ mojih bivših književnih kolega A.V. i I.L., čija je mene, tad i s njihovom pomoću, vladajuća komunistička neman otjerala iz Društva pisaca, punog psovača Boga, a potom, zbog zorna izbora da budem Njegovim štovateljem, i iz javnog književnog života, gotovo i života uopće. Sve dalje i sve dublje u svoj mrak! Istu noć kad su me komunistički zlotvori učinili političkim zatvorenikom na određeni rok, učinili su me «zatočenikom savjesti» na neograničeni rok i svi moji literarni sugradjani. Čiji Car, preodjeven u ne/psovača, demokratu, masona..., i «štatijaznam» šta sve ne, i danas caruje.
...Čitala sam o Vjetrenici (oni svugdje prvi stignu), i žudjela da je posjetim.
Bila je, avaj, izvan svih mojih ruta. No desi se. Iznenada. Nađe mi se, gotovo se spotakoh o nju, nezaobilazna, na putu od života do mezarja, i nazad. U godinama u kojima se sve polahko premeće u sjećanje i u zaborav, tek me jedna tabla u krajičku oka, na pravcu Trebinje-Stolac, upozori. Skrenusmo uz kratko Hafizovo gunđanje, i njegov, i dakako moj, potonji, neopisiv ushit.
Može, rekoh sebi, sve nestat iz sjećanja (narav kojeg je nalik životu koji se krúni), može potonut u zaboravu (čija metafizička ćud sliči smrti), ali ako me ikad prenesu na tabutu od Sarajeva do Trebinja, ptica moje duše zapjevat će kad naiđu pored Vjetrenice. I uskladit se s ritmom kapi, koje sam, ko opčinjena, gledala i slušala kako padaju sa stropa na uglačano zrcalo jezerske vode u njezinoj utrobi; skladno, kao da ih je uglazbio Najsavršenij Skladatelj.
I evo ga, usred opisa jednog, desi mi se drugo čudo. Dok još uvijek čuvam Vjetrenicu u svojoj zjenici, pišem istoimeni tekst i oboje, i njeg i nju, preseljavam na moj web, tražim dobru fotku. Gle, izroni iz Google-ova oceana fotografija Vjetrenice iz kamere gosp. Alije Šunje da «ilustrira» ono što sam vlastitim i fizičkim i duhovnim okom gledala. Gledala i slušala kako se od vodenih kapi - padajućih sa njezina stropa u čistotu počelne vode - skladaju akustičke i vizualne forme ko zna kad i kojom «kataklizmom» zanijemjele pećine. «Tihog grada»[3] u kojem su tragika rata i Prolaznosti, i veličanstvo Istine i Vječnosti, uglazbile simfoniju čuda zvani Život.
Kad bi znao gosp. Šunje šta sve njim uhvaćeni vodeni krugovi u Vjetrenici znače za 'irfanska (gnostička) otkrovenja. Tako zapanjujuće utjelovljena u kapima koje sam gledala i slušala kako zikre Bogu, slaveć Apsolut svakim svojim padom sa stropa u jedno od njenih brojnih jezeraca; u jednom od njenih veličanstvenih «koncertnih» holova nevjerojatne akustike. Kapi apsolutnog zvuka!
Kad bi znao glazbenik Keyhan šta za doživljaj jedne davno utihle špilje u BiH, u kojoj su živjeli (oni bar sigurno!) vile i hajduci, znači skladba vodenih kapi, koja oživljava, kao ab ovo, kao da to radi od samog počelnog tona, neki možda davno masakrirani narod, baš kao što Bog stvara živo od mrtva, možda bi sa Bruklinskim Jahačima / Brooklyn Riders-ima, i sa samom njom, održao u njoj koncert. Možda bi njihovi udruženi zvuci, kroz kanale i podzemne odaje Vjetrenice, otišli na gostovanje i u susjednu zemlju, ne potrebujuć putovnice i vize za prelazak granice. Možda bi, potom, uvukavši se iz Jadrana kroz Otranto u Mediteran, povezali u krešendu, s jedne strane glazbu Slovenije, s druge Libije, s jedne Španije a s druge Palestine, u simfoniji Sredozemlja kojem je prirodom Božijeg stvaranja strano svako jednoglasje. I svako zatvaranje vrata.
>>>
[2] Fitna je gotovo nezamjenjiva arapska riječ za sve ono što smutnja, trač, propaganda, politika, jednom riječju, mediji, čine kad neko odluči da uništi pojedinca, grupu, narod, državu, i, paradoksalno, ali je tako, sama sebe. Jer njeno je srce neistina, podmukla laž, prijetvoran moral, krvoločan cilj... Jer Istiniti Koji nikad ne laže kaže u Svojoj posljednjoj Objavi čovječanstvu da je «fitna (...) gora od ubijanja». I njezinim djelatnicima obećava dno džehennema, iliti pakla. Pa ko hoće nek vjeruje, ko neće, vidjet će!
[3] Sve se oko Vjetrenice dešava kao čudo. Tražeći glazbu za moj web, tj. za doživljaj grada u kojoj je svaki ljudski oblik umrtvljen, ali se njegov duh nastanio u sve druge za sva vremena, tražeći dakle glazbu kojom bih «ilustrirala» zvučni doživljaj Vjetrenice desi se treće čudo. Naidjem na slijedeće:
https://www.youtube.com/watch?v=ftwfCOlBnv0
Pozvan od velikog Yo-Yo Ma, kinesko-američkog čeliste da učestvuje u njegovom veličanstvenom glazbenom projektu, majstor na perzijskoj violini, iranski Kurd, ili kurdski Iranac, Kayhan Kalhor, komponira i izvodi sa Brooklyn Riders-ima svoj «Silent city». Utihli grad. Sam objasnivši da je riječ o Halabdži, kurdskom gradu, poharanom 16. ožujka 1988. bojnim otrovima od strane sad već definitivno mrtvog zlotvora Saddama Husseina, koji u Iračkoj agresiji na Iran (valjalo je kazniti Islamsku Revoluciju Imama Homeinia q.s., koja je vratila iz mrtvih vjeru najmanje milijardu i po ljudi!) odrađuje posao za najveću vojnu koalicionu neman u povijesti ljudskog roda.
