SKICA ZA MOJU SMRT

 

Ko da se i sama ledenicama uplela

u gvozdene rešetke, na mjestu prozora

pa samo gledala, s nadzemna vrha

moje podzemne ćelije

umjesto moga pokoja, kako

svu noć škropi ledena hrđa

po željeznom krevetu

bez madraca i postelje

i bez moje, ljudske

ljuske

 

Ili se samo gradila, gore na stropu

da ne vidi kako moje tijelo

sklupčano dolje na ćelijskom pragu

grabi, zadnjim trzajima, ostatke topline

nekog davnog ljeta, ušuljana

kamenim stubištem

u podzemlje starog zdanja

reda

i poretka

 

. . .  ili joj bi naređeno, u zadnji čas

da odloži 

ili . . .

 

Svakako, ne sìđe!

 

Sjećam se, ko jučer

da je odozgor

kroz mrzlu prazninu rešetaka

cvilio Bezdan

 

Al' i da u njima, dok je iz njih kapala gara

nije bilo upleteno Njezino lice, već samo

nježna, sjenka Smrti

 

Samo nijemi otisak života

u samici u kojoj je za me umro čovjek

u kojoj je prijatelj ostao ležat

ko na ledu, do Sudnjega dana

u kojoj se povijest obznanila po Barabi

u kojoj ga je rulja opet odabrala

da joj bude spasiteljem

 

Ostali ste sjediti na dvije pole

od kojih obje plamte ognjem 

 

Zato je meni i dan-danas među vama hladno

Sve su negdašnje topline potrošene 

 

Molim vas, zatvorite vrata

ja u vašem svijetu
zebem

PostScriptum:

NAPUTAK KAKO VIDJETI KAZNIONICU IZNUTRA

 

Lijevo od ulaza, u zatvorskoj kaznenoj samici, u ledenom, metrima visokom podrumu, s rešetkastim prozorom pri samom vrhu radi malo zraka unutar memljiva starog austrijskog zdanja, uz ogroman željezni krevet bez madraca i postelje, i uz ogromnu posudu za nuždu koju ću ranom zorom, u pratnji stražarke, morat nosit na istresanje u jamu s koje najprije valja pomaknut teški kameni poklopac, provela sam zimsku noć ("Sarajevske olimpijade"), iz koje više nikada nisam izašla među ljude.