IZ POMETENA VREMENA

. . .

Ne govoriš ništa
Pravdaš se nemoću
dižeš se
ispijaš sok od drenjina
otvaraš i zatvaraš vrata
(kršeć prazninu vremena)
i dalje ne govoriš ništa
pravdaš se nemoću
uzimaš maramicu
ne vidiš ga ali osjetiš svoj dah
sjedaš opet za stol
mičeš prstima po stroju
stroj otkucava u tvome uhu
i u tvome mozgu
poglédaš na sat
ali si izvan vremena
ne govoriš ništa
ali se taj negovor ispisuje pod
tvojim prstima
kriviš za to svoj stroj
još si živ
čime to opravdavaš
doli suvišnošću umiranja
 
(1975)

M r t a v  g r a d

Podne je
Buketi* crkvenih zvona na ustajalom nebu
Ulicom kreću se tjelesa
dotićuć se
dok ti i dalje živiš svoju
introvertiranu avanturu

Prijeći ćeš opet ulicu na uglu
T-e i KT-a
Kadar iz velikog grada
Krenut ćeš onda onom lijevom
u smjeru (navodnog) slučaja

Od tri do pet
(sa još dvadeset introvertiranih lica)
gledat ćeš Buñuela
Nakon filma stisnuti u prolazu
neku promrzlu ruku
Minus pet ispod nule
Na brdima bijeli akcenti, u Hong-Kongu
Li Cao oplakuje  muža

À ce soir, povjeravaš se znanici
iz kluba prijateljstva, mada znaš
da neće biti tako, jer
ovo je mrtav grad

U duši svi nose crninu
jer ovo je mrtav grad
Jedan od tristošezdesetipet
njegovih blagdana

(Stodvadesethiljadagrkabrojkanijeprovjerena-
pišeunovinamadošloječutijednogolimpijskog-
gospodina-
pjesnika-
Janisa Ritsosa)

>>>