CRIMSON MIND - SUHRAWARDII
CITADELL OF LIGHT II. part - TRANSLATION IN PROGRESS
VERY SORRY! DUE TO DEATHLY DISEASE OF THE AUTHOR THIS PROMISE IS NOT GONNA BE PERFORMED.
- Ulomci
VERY SORRY! DUE TO DEATHLY DISEASE OF THE AUTHOR THIS PROMISE IS NOT GONNA BE PERFORMED.
- Ulomci
Noć je. Crni zaslon pozornice služi kao monitor, na kojem se, internet pretraživanjem, listaju stranice o filozofima i njihovu vremenu, o kojima je upravo govorio prvi čin naše drame, igrokaz Sarâb. Internet pretražitelj je Dayfa Hâtûn, poznata nam kao Pripovjedač i Animator u "teatru sjena", ovdje u dobi od oko 26 godina. Locirana u gledalištu, sa prenosivim računarom ispred sebe, čitajući tekstove prelistanih stranica, u poluglasu, napreskok, miješajući jezike, ona izgleda kao suvremena mlada intelektualka, koja završava noć surfajući. Naizgled nasumice, jer će se na stranicama pojavljivati informacije o Siriji, o njenim prastarim, ali i srednjevjekovnim spomenicima i gradovima, završno sa Halabom, o "Putu svile", zatim stranice o "teatru sjena" kao popularnom obliku zabave mnogih naroda. Posebne stranice posvećene su križarskim vojnama i Yûsufu Salâhu`d-dînu Ayyûbî-i, koji osvaja Jerusalam, viteški se ponašajući prema poraženima, potom o Džingis-Hânu, i njegovu unuku Hûlâgu-u, koji razara Bagdadski hilâfat, ističući se okrutnošću prema pobjedjenima. Iza ovih, eto stranica o Bušu-mladjem, pa malo ranijem fašizmu u Europi, jevrejskim i kasnije palestinskim stradanjima, o njemačkim gasnim komorama, i palestinskoj Gazzi, o Carskoj, Lenjinovoj, Jelcinjovoj Rusiji, o Ruandi i Bosni, Istočnom Timuru, Afganistanu, Irâqu, Darfûru…, al' i o europskim i američkim muzejima i koncertima, o lansiranjima u svemir, naučnim laboratorijima, o red-shiftu, "crvenom pomaku", o atomu i njegovu titranju, otkriću DNK-ljestvice, istraživanjima ljudskog mozga…
Ovo "noćno bdijenje" suvremenih putnika u svijet znanja okončava jutarnji purpur. Na crnom zaslonu, koji je zamijenio bijeli iz prethodnog čina/igrokaza, ukazuje se, u istom crvenom tonu, moćni ulaz u Qalu-Halab[1]. Gradsku citadellu kakva je sačuvana iz Srednjeg vijeka, a na kojoj će se dogadjati drugi čin naše drame[2].
Završavajući jutarnju molitvu, sa tri dizanja ruku do ušiju, koje geste prati takbîr[3], i okrećući pri tom glavu desno i lijevo, te sjedajući, potom, na jedan stepenik pred "Zmijskom kapijom", na koji urezuje krug sa tetivama, počinje svoj ulazak u dramu Šihâbu`d-dîn Bin Yahyâ Bin Habaš As-Suhrawardî. Crvenoputi mladić, u dobi od oko 27 godina, srednje visine, raščupane kose, u kratkom plavom haljetku, prošivenom velikim bodom, i u šalvarama nalik onim kakve danas nose mladi. Ovako odjeven, sa sandalama na nogama, tj. obućom nalik japankama, ali sa vezicom i kopčom oko gležnjeva, on više izgleda kao gonič mazgi (ili moderni momak), nego kao već glasoviti teozof i gnostik, za kojeg ćemo saznati da, na poziv Princa, vladara Halaba i stanara Citadelle, dolazi da mu bude učiteljem.
SUHRAWARDÎ:
Salâm na tebe, o jutro novoga dana - čija svjetlost čini izlišnom svaku svjetiljku![4] Uistinu, treba li pametnom bolji dokaz za egzistenciju Boga, Svjetlo nad svjetlima, Svjetlo svjetala?! Mir neka je na tebe, yâ[5] Ibrâhîm, Božji Poslaniče i oče trojice od šest najvećih Poslanika: Mojsija, Isusa, i Muhammada[6], i oni nek su pozdravljeni! Blažene tvoje noge koje su pohodile ovu prastaru musallu[7], na kojoj si, pričaju, mlijekom, halab, svoje koze, napajao svakog namjernika, pa zato kasniji žitelji i prozvali cijeli kraj tim imenom. Blagoslovljena tvoja vjera u Jednoga, Čija providnost, evo, i mene dovede, u ovo najstarije ljudsko naselje na svijetu, danas cvjetajući grad na "Putu svile". I to upravo u trenu da gledam, s ove citadelle, kako se noć, svlačeći crni damast svoje tajne, zaogrće grimiznim sjajem ranoga jutra. Otkrivajuć, u njem, iz obilja Božanskih misterija, onima koji su poranili na molitvu. I baš u pravi čas da promatram kako se, uokolo mehkih oblaka, ko u nebeskom sûqu, razvijaju, poput leptirâ iz larvi, jedan po jedan, šareni, svileni, šalovi dneva. Oh Bože...!
Ima li ijedna poslanička noga koja nije prošla kroz ovaj grad i zemlju?! Ima li jezika, kulture, i vjere, koji ih nisu sobom ukrasili?! Ima li dana u kom Sunce, pješačeć nebom ko derviš na svom siyâhatu[8], ne predahne načas ponad ove uzvisine. Koju su stari koristili ko mjesto bogoštovlja, a onda je potonji pretvorili u utvrdu za obranu svojih ideja, i svojih iluzija. U moćnu citadellu, sa dvorom i vojnom bazom unutar nje, da štite njome svoju zemnu vlast, i svoju krhku vjeru u njezinu neprolaznost.
Evo sad i mene, pozvana od samoga Princa, mladog Az-Zâhira, sina velikog vojskovodje Salâhu`d-dîna, da joj povratim molitvu meditaciju zikr i mudrost, sve ujedamput. Da na ovoj citadelli, punoj svjetla, uvežem bogoštovlje, filozofsku misao, i načela vladanja ljudima. Da ih saberem u jednu knjigu, koju se nadam ovdje završiti. I u jednu pedagogiju, u skladu sa kojom želim odgojiti mog prinčevskog vaspitanika. Upotpunjujući, i uvodeći u historijsku zbílju, politički ideal svetog Platona - da ljudima vladaju istinski "prijatelji mudrosti". Naučio si me, Bože, da to troje: ljubav prema mudrosti, pobožnost, i pravedno vladanje, prirodno idu skupa. Da je stalno sjećanje na Boga, uz rastuće dosezanje Njegovih Atributa u vlastitoj ličnosti, što se ne postiže doli ustrajnom pobožnom i etičkom praksom, ako je uz to ovjenčano diskurzivnim[9] mišljenjem, pravi blagoslov za narod kojim se upravlja!
Ne bješe li takva, danas potpuno zaboravljena, sveta hikma[10], još od samog početka ljudske historije! Ah kakva šteta što "Prvi učitelj", veliki Aristotel, za račun Racia, kojem su i upućivane Božanske Objave, zàpusti neposrednu spoznaju, pa njegovi sljedbenici, u potonjim epohama, sasma zametnuše u zaborav perennialni nauk o Jednom. No evo me ovdje, Gospodaru svitanja, po Tvojoj volji, da nastavim posao, skoro punih dvjesto godina poslije onog velikog mecene naukâ i umjetnosti, Sayfu`l-Dawle Al-Hamdânia[11], i njegova velikog gosta, Filozofa Al-Fârâbia! Evo me pozvana od mladog halabskog princa, u želji da obnovim, na ayyubîskom dvoru... Neka je mir na tebe, o zoro novoga dana!
U tom se trenu, video-simulacijom, na zaslonu/monitoru otvara, purpurom obavijena, donja, teška, željezna kapija Citadelle-Halab, zvana "Zmijska kapija". Ponad ove, ukazuje se, potom, još jedno kameno stubište, sa mladićem na njem, u dobi od oko 16 godina, odjevenim u prinčevsku, no ipak skromnu, odjeću.
MÂLIK AZ-ZÂHIR:
I na tebe neka je spas i mir, moj poštovani učitelju, Šihâbu`d-Dîne iz Suhrawarda! Slutio sam, već odavna, da ćeš se pojaviti sa sabahskim[12] purpurom, na samoj ivici izmedju sna i jave, noći i dana, iluzije i zbilje, znanja i neznanja. Tako crvenoput, ličiš mi na Mladića iz tvoje "Poslanice o Grimiznom umu", kojeg putnik na duhovnom putu sreće, ne znajući da je zapravo sreo Luminoznog starca...