KOJA JE CRVENA CRVENIJA?!
O N A o d K R V I ? I L I O N A o d S T I D A ?
ZBOG KOGA SE CRVENI CRVENI TEPIH SFF-A?
Trinaesti SFF je već iza nas (a svi naredni nasrću). Nešto duže ostat će njegovi plakati. Prljavština ispod crvenog tepiha bit će isprana šmrkovima, ako već nije. Ali avaj! kako i čime sprati stid koji on izaziva u svakom gradjaninu ovog grada sa imalo duše. Imalo stida. Jer kao i ostali pothvati slične vrste u novijoj povijesti, SFF je zadovoljio samo onaj drugi antički politički imperativ vladanja nad masama: KRUHA I IGARA!
Primjera je mnogo. Gradjani Sarajeva ne mogu ništa ili skoro ništa uraditi za Darfur, Ruandu, Palestinu . . . , na koju su ih akciju, ili bar etičku i političku budnost, pozvali filmovi iz dokumentarnog programa Festivala (koji je autorica ovih redova jedino i pratila). Ali kad je riječ o onom o čemu govori film "Fantazija", mladog Almira Arnautovića . . .
Valja skratit priču. Po završetku sage o "Sikteru", sva je mladost Sarajeva napustila salu BKC-a. Ostalo je dvadesetak ljudi da odgleda Almirov dokumentarac o tuzlanskim veteranima oboljelim od post-traumatskog-sindroma. Moju inicijalnu ljutnju na njih raspršila je misao - pa i oni su svi u neku ruku žrtve PTS-a. No, ipak, zašto bar njihovi roditelji nisu došli vidjeti u kakvom stanju danas životare bosanski borci za našu današnju kakvu-takvu slobodu. I zašto našu mladost niko ne uči da ima gore od goreg.
PTS, praćen često moždanim udarima, multiplim sklerozama, i kakvim još ne bolestima, nije izabrao za svoju žrtvu samo tuzlansku boračku populaciju. Ali čini se da su samo te žrtve smogle snage da udruže u društvo "Stećak" (Stari grad broj 1, Tuzla, telefon 035 277 317, predsjednik g. Alija Muratović) svoju svakodnevnu borbu:
- za mentalno ozdravljenje putem katarze, kroz koju ih vode njihovi ljekari;
- za goli opstanak, kroz koji moraju hodati sami, ili sa svojim suborcima, i sa članovima svojih obitelji, koji takodjer bezmjerno trpe;
- za ljudskost u ovom neljudskom vremenu, kroz čije sekunde im valja prolazit boreć se za svaku slijedeću ko za vječnost . . .
Sve je to snimio Almir, vjerujem, s potajnom nadom da pozove, da probudi, da upozori, da obaveže . . . One čija se djeca vozikaju, izmedju ruina njihovih života, u bestidno skupim autima, ili bučeći suludim motorima . . . , ponajprije. A nije ih malo.
Ni ovaj tekst nema drukčiju namjeru od Almirove. Osim na gornjoj adresi, iste žrtve naše ravnodušnosti mogli biste naći na nekoj sarajevskoj, kad bi se u ovom gradu ijedan jedini psihijatar posvetio intenzivno njihovom grupnom liječenju. Možda bi i gradjani Sarajeva onda lakše našli adresu na kojoj se mogu katkad posvetiti iscjeljivanju rana, crvenilo kojih treba da oboji stidom tepih slijedećeg SFF-a, čiji organizatori (festivala ponajprije filmske industrije) ne mogu, eto, dopustiti svojim gostima da se muče, gazeć tvrdu bosansku zemlju. (Možda bi se Severinina štiklica polomila, nedo Bog!).
>>>
Snimi dodatak
