O DOVI

Uvijek sam mislila da ima neke oholosti u ljudskoj navici pisanja predgovora tuđim tekstovima. Ili bar nepristojnosti. I u pravilu sam ih preskakala. Eto razloga što sam svoju vlastitu bilješku-esej o dovi ostavila za kraj knjižurka, obim kojeg mi se čini, porad njegove dubine i ljepote, kao da je veći od čitave jedne knjižnice. Izborom pisanja pogovora spasih se, dakle, od posrnuća u oholost (ili barem, nepristojnost), mada riskirajući da već sam naslov i otvaranje prve stranice knjige bez objašnjenja koje bi odmah uslijedilo zaustavi neupućena čitatelja. No moj razum dijeli s mojim srcem duboko uvjerenje da to izlaganje pogibelji, ostavljanje tumačenja riječi dova za kraj umjesto za uputni početak, nikako ne može imati za učinak gubitak iskrena tražitelja Istine.

Iz gornjeg, bez sumnje, jasno je da smjerni bosanski prevodilac Imâm ´Alievih (´a) dova ima na umu univerzalnost Islâma i poruka njegovih Bezgriješnih tumača, neka im je svima mir, te da za sretna čitatelja ove knjige ne očekuje samo muslimana. Štoviše, njemu se rad na njoj čini izvanrednom zgodom da njime i sam razigra korijensku istoznačnost riječi du´â` kao smjerne zamolbe Bogu i da´wa kao vjernikova poziva nevjernika u vjeru. Bude li taj moj zov, koji ja evo sad činim na način prevođenja i pisanja pogovora Imâm ´Alievim (´a) dovama makar i u jednom slučaju odgovoren, smatrat ću da je sav uloženi trud uzvraćen neprocijenjivom plaćom. A da i ne spominjem čitatelju bezmjernu vrijednost uslišenja kojim čestita navika poniznog iskanja od Boga može posljedovati.

Značenje riječi dova

Za potrebe jedne ovakve bilješke, gramatika može se učiniti odveć zamornom disciplinom. Zato mi ovdje nećemo njome ni mučiti našeg ljubitelja knjige, osim onoliko koliko muka (saznavanja) može biti slatka. Riječ iz naslova izvedenica je arapskog glagola da´a s obiljem značenja koje, i inače bezdane, posude iz rječnika tog neiscrpnog jezika nose u sebi. Glagol kojeg smo upravo naveli hoće iskazat ovaj smisao: zvati, glasno pozivati, tražiti da dođe, moliti prisutnost, uputiti poziv, ponukati, potaknuti, navesti, nagovoriti, pobuditi, nadahnuti, prouzročiti, učiniti, imenovati, (i, gle! evo je, riječi, naše suvremenice!) propagirati. Pa onda sva njezina (staroznana) značenja: klanjati (Bogu), zazivati (Boga), preklinjati (Boga). . .

Izdžikale iz tako moćnog korijena, dvije riječi du´â` i da´wa (koje ovdje, dakle, razigravaju našu želju da u jednom dahu dvostruko služimo Najuzvišenijem Bîću) nisu doli istoznačnice. Za prvu od kojih Rječnik kaže da znači: molitva, preklinjanje, (ali i) proklinjanje, molba, usrdna molba, naklonost ili mržnja. . . Ili, kako bismo mi poredali, riječ dova označava: zaklinjanje, poziv, (poniznu) molbu, zov, preklinjanje, (smjernu) zamolbu, iskanje, zazivanje, moljenje, traženje, zapomaganje . . .

Za izdanicu iste žile, imenicu da´wa, Rječnik navodi slijedeća značenja: poziv, molba, pritužba, traženje, pozivanje, zahtijevanje, kletva, (ali i) misija, misionarski rad, propaganda. . . Ili, kako smo se to mi maločas semantički raspričali, ta riječ znači: vjernikovo pozivanje nevjernika u vjeru. Moderni jezik, sklon, kao i njegovo doba, mnogim razdiobama, dao je, dakle, ovim riječima, u Qur`ânu naizmjenično korištenim kao sinonimima, posebna značenja. Tako je dova počela da imenuje jedan nepropisani oblik Bogoštovlja, i postala je znakom za molitveno obraćanje samo Bogu. A da´wa? Ah! taj poziv ljudima, nekima preveć drag, drugima odveć nepoćudan, začeo je zaseban život u suvremenim rječnicima politike. Puneći svojim, jal' spasonosnim jal' uznemirujućim, glasovima njezina učilišta, i k tomu, dakako još više, njezina mučilišta.

Oblici i sadržaji dove

Za razliku od nekih drugih, također nepropisanih, izraza Bogoštovlja kao što je, na primjer, zikr, dova je uvijek govorni čin. Ma kako taj čin, obavljen u potpunoj intimi, drugima mogao biti nečujan. Stoga nije ni čudo da je ona u svojim najrazvijenijim zabilježenim oblicima, kao što su dove Imâm ´Alia, Imâm Zayn al-´Âbidîna, Imâm Mahdia (´a) dosegla stilsko savršenstvo. Obrazac dove vjernicima dat je još u Svetim knjigama, i dakle Qur`ânu, najčešće kroz usta Božijih Poslanika, neka im je svima mir. Postoje, naime, dijelovi qur`anskog izvornika koji se, izdvojeni u kraće forme, doživljavaju, i mogu izricati zasebice, kao usrdna molba Bogu. Te cjeline, hoće reći ulomci Objave, paradigma su i svih onih dova koje su u naslijeđe čovječanstvu ostavili Posljednji Božiji Poslanik, Muhammad (s) i Imâmi (´a) njegove kuće. Otud je opis oblika i sadržaja qur`anske zamolbe Bogu ujedno i opis bitnih odlika onih poslaničkih i imamskih, kao tekstova koji čine, svijetu još neotkrivenu, neprocjenjivu bibliotečku riznicu. I u čije se teozofijske, filozofijske, gnostičke, i ako hoćete odaje mistike, etike i hermeneutike, i napose poetike, samo pokojeg znalca noga do danas odlučila zakoraciti.

Kao oblik ponizne govorne molitve, neobavezne, ali na koju Qur`ân toliko nuka, i Poslanik riječima da je ona suština Bogoštovlja, dova u najkraćem sadrži sva qur`anska učenja. Njezin početak, dakako čini zov upućen Naslovniku poruke Koji je uvijek samo Jedan, Jedinstveni, Svemoćni, Milostivi. . . Bog, i Gospodar, ili koje god da se od Božijih imena (ili atributa) naznači u adresi. Zatim slijedi samopredstavljanje njezina pošiljatelja, skrušena Božijega roba, ljudskoga stvorenja, ophrvana nekom golemom potrebom, il' mukom. Iznoseći je, ponizni tražitelj Božijega prisuća iskazuje punu svijest o vlastitoj malehnosti i bezvrijednosti, i zaziva kletvu na oholost i ostale svoje nedostojne osobine, ne manje nego na svoje dušmâne. A da ga pri priznanju vlastite griješnosti, koja je izvorom svih njegovih nedaća, ne savlada očaj, pomaže mu vjera i nada u milostivi odgovor Najmilostivijeg od svih.

Srčika dove, dakle, jest uvijek čovječija muka i nužda doneseni na prag Božijega Bića Kojeg nikakav nedostatak ne može pogoditi. Moćnom zapomaže bespomoćni, Slobodnome uzapćeni, Bogatome siromašni, Savršenom nesavršeni, Neovisnome ovisni, Budnom zadrijemali, Pravom putu zalutali, Sveobaviještenom neuki, Apsolutnom relativni, Bezgriješnom griješni, Vječnome prolazni. . . , i redom, ovisno o znanju i umijeću autora dove da opiše svekolike odnose kroz koje se zbiva ljudska drama bivanja drugo nego On.

Qur`anski uzorak, ne rekosmo li, poslužio je i nastanku zasebne poslaničke dove. To jest one koju je Muhammad (s) kazivao ne više nužno kao dio Objave, što ju je on imao nepogrješivo prenijeti ljudima, već kao vlastiti tekst. Njegove dove, izricane prigodice, pa otud mahom kratke i jezgrovite, i, budući iz njegovih usta, naumljene da i same budu obrazcem, zabilježene su u zbirkama njegova hadîsa (tradicije). I postale su dijelom njegove sunne, modela ponašanja kojeg muslimani svijeta imaju slijediti do Kraja vremena. Izricana poglavito kao neka trenutačna i osobna potreba koju se iskatelj nada zadovoljiti izlažući je, u svoj svojoj skrušenosti, Svemoćnome Bogu, ova dova je najčešće pojedinačan, šaputav čin.

No, zatim je lukavi um historije došao po svoje. Dogadjaji koji su uslijedili nakon smrti zadnjeg Božijeg Poslanika (s), ugrozivši čistotu izvorne Božanske objave koju je on donio i njegove vlastite uzorite misije, dali su dovi posebnu (spasilačku) ulogu. Islam je, rekla bih, izrazio u njoj svoj nagon za samoodržanjem svojstven svemu stvorenom. I nije nelogično reći da su to samoodržanje ostvarili njegova najsavršenija utjelovljenja, Imâmi Poslanikove kuće, neka im je svima mir, koji su, nimalo slučajno, odabrali baš dovu da u njoj sačuvaju neokrnjenim Muhammadov (s) legat; najprije od novotarija, koje su ga počele nemilice mijenjati, a potom i od grožnje potpuna zaborava nekih od njegovih temeljnih načela, kao što je, na primjer, Imâmat.

>>>