SALON ODBIJENIH - BEHAUDIN SELMAN
SJAJ I SPOKOJ DUGA BOGU
SEZONA HERMENEUTIKE
Nomen est omen! [1] Behaudin / Bahâ’-u-dîn=bahâ’, ljepota, otmjenost, sjaj, blistavost dîn-a=vjerozakona (kao ispunjenja pret-povijesnog dúga=dayn, ili azalske / transcedentalne prisege duša na vječnu vjernost Stvoritelju). Selman=salmân, salm [2], mir, sigurnost, pokornost (islâm). Ko je poznavao uživo slikara Behaudina Selmanovića (Pljevlja, 4.07.1915. - Sarajevo, 1.02. 1972.) potvrdit će da i u njegovu slučaju ime osobe uistinu sadrži profetsku potenciju; da je nositeljem bi/ti/će/vnosti imenovanog.
Ljepota ne nastaje iz suviška, već iz askeze. Možda u ovom počiva odgovor na paradoks da su iluminacije Qur’âna, poetskih, putopisnih i povijesnih knjiga, perzijske minijature..., svi tí epitomi raskoši bojâ i otmjenosti crtežâ, pokretâ i oblikâ, nastajali u asketskim pejzažima islamskog is/toka. Dok je apstraktna umjetnost, kao njena epitomička suprotnost, nastajala u zamor/e/noj prenapućenosti formama i farbama kršćanskoga za/pada.
Sve pređašnje čini se samo kao postavljanje teza. No nije tako! Naprotiv! Prethodnim, gotovo da je sve već rečeno. Behaudin Selmanović, usprskos i njemu i nama suvremenu - grubu - vremenu, ljepotom i etičnošću svoje naravi, bajramskom čistotom svojih slika, dostojanstvenošću svoje umjetničke i ljudske geste, ispunio je da ne može ljepše svoj vjernički zavjet i dug Savršenom. Otud i moć njegova djela (još uvijek skrivena u ruševnoj obiteljskoj kući, nedostupnim privatnim zbirkama, nesklonim galerijskim depoima..., zaboravu ponad svega!) da svojom ljepotom i spokojem nadživi skoro mrtvačku tišinu koja i dan-danas pokriva i njegovu povijesnu ljudsku pojavu, i njegovu nad-povijesnu umjetničku ostavštinu.
Samo su ljudska zavist, vlast, i strast za posjedovanjem neposjedovanog bacili Jûsufa a.s. najprije u dubok bunar, a potom u još dublji, vladarev, zatvor, iz kog ga je izbavio vlastiti genij hermeneutike snova, podaren mu od Boga. Behaudin Selmanović slijedi ovu poslaničku sudbinu u svojim ljudskim razmjerama, još uvijek čekajući zoru izbavljenja iz našeg uzničkog zaborava.
Pred nama je umjetnost koja svojim skladom, ljepotom i spokojem zadužuje, ne samo Bosnu i sve one koji u njoj žive, već i tobožnje predvodnike suvremene civilizacije, da ta’wîl-ski, dakle hermeneutički, sagledaju svoje snove, prije no što se odluče pobiti svu ljudsku braću: iz osvete, ili radi umišljena vlastita izbavljenja, ili naprosto jer im je uvijek malo onoga što već u preobilju imaju, pa se boje svake djelidbe.[1] Ime je znak. Ili: ime govori samo za se. U izvornom obliku i izgovoru bahâu'dîn, sintagma u značenju: ljepota, izvrsnost, sjaj... dîna, vjerozakona. Bahâ' ljepota, divotnost, svjetlosnost, blještavlilo, veličanstvenost..., bljesak, živost boje, imenica je izvedena iz glagola bahâ u, i bahiya a (bahâ'), u značenju biti lijep, dičan, ponosit.
[2] Salman, tačnije salmân, također iz arapskog, u značenju mir, spokoj, božanski blagoslov. Salama, predaja, ropstvo, saluma, ljestve, stube, salâmat, besprijekornost, dobar ishod, uspjeh..., oblici su koje tvore različiti vokali na isti korijenski skup/suglasnike: s l m, pobuđujući moju strast gnostičkog čitanja kojoj se ovdje ne smijem odat. No i ovoliko je dostatno za poziv čitatelju koji želi biti pozvan.
