VLASNIK VREMENA
P O S T S C R I P T U M P R I J E Č I T A N J A
Materiji je, kažu, svojstven neredA duša je ona koja teži skladu!
Stvarajući, mi smo već dvoje. Već smo uspostavili distancu prema onom što nadolazi iznutra, već smo ustanovili dijalog. U hipu, mi smo ljubavnici i iznevjeritelji, istina i obmana u istome tijelu. I u istoj duši. Zašto onda ne vjerovati u naš objektivan sud? Taj singular u licu mi i zamjenici naš u ovom tekstu o njemu tko bi bio doli stvaralac sam. Trebalo bi onda, zar ne? pozvati njega da piše esej, tekst..., svjedočanstvo o sebi. No zarazan je, opet zar ne? običajnosti taj privid solilokvija.
(I nisam ovdje ja dijete Hermesa Trismegistosa, djeca su mu riječi koje zlato mojih misli hoće pretvoriti u tvrdoću obična metala.)
Preostaje onda meni da im sudim. Čovjeku – stvaraocu i samom stvaraocu. Preostaje mi da raskinem dijalog, dolazeći sa strane, nešto malo iza leđa njih. I nije me stid tog šunjanja, samo malo strah. Jer, govoreći o djelu, tako se olako spotičemo o phihoanalizu. I tako smo presmjeli u obmani koja se kroz nas umnožava. Osjećamo kako se rastvaramo u vlastitim psihoanalitičkim mislima, dok se u našoj svijesti uglazbljuje riječ silazećeg približenja djelu koje nas zanima. Dijalog koji smo netom vodili sa stvaraocem, dijalog izmedju on i ja pretvara se u dijalog između mene i mene, i njega i njega. Već postali smo dio jedno drugom i što bolje predstavlja taj kor naših glasova i naših zajedničkih sudbina no djelo njegovo i djelo moje. Njegovo u slici (muzici il' riječi) i moje u (slici, muzici il') riječi, ta skrivalica koju ni jedna psihoanaliza ne može iscrpiti.
(I nisam ovdje ja dijete Hermesa Trismegistosa, djeca su mu riječi koje zlato mojih misli hoće pretvoriti u tvrdoću obična metala.)
Kad bih krenula da tražim bit slikarstva, primjerice, onda bih uzela bilo koju sliku i bilo kojeg slikara. Ni u jednom slučaju ja ne bih bila ni bliže ni dalje od onoga što je ciljem moje tražnje. Probitak je ovdje od neke vrsti kafkijanskog obrata. Što mi ona manje daje kao slikarska obmana, to mi jedna slika (ili jedan slikar) više daje kao umjetnička istina. I ono što je najdalje od onog Slikarskog potvrđuje mi njegovu istinu, mada u jednoj drugačijoj sintaksi, kao i ono najbliže mu.
Odjedanput, učini mi se da sam odveć zatamnila sliku. Otvaram blendu, sve više, još više, i čini mi se da sada gledam sa nekim pojačanim i preciznijim kontaktnim sočivima. I, evo me na granici posjeda pentimenta. Tu svaka odvažnost prestaje. Prestaje moje šunjanje iza leđa, nešto malo sa strane, prestaje dijalog, nestaje distance prema onom što nadolazi iznutra. Nestaje djela, i nestaje nas kao stvaraoca tog djela. Ostaje samo monolog šutljivog pogleda Tajne koju smo htjeli dokučiti. A ona se, danas znam što jučer nisam znala, nalazi s onu stranu misli o njoj. Jer, tamo dokle doseže naša misao protežu se i granice ljudskoga. Ono s onu stranu njih, sa svoje strane, ja ću pokušati naći u posjedu srca.
M.S.
Sarajevo, 16. maja 1979.
>>> Snimi dodatak
