TRI NIŠANA

MELIKA SALIHBEGOVIĆ

Uz obljetnice smrti tri muslimanske književnice:

Nafija Sarajlić (1893-1970)
Habiba Stočević (1854-1890)
Umihana Čuvidina (1795-1870)

Bojim se da kasnim. Dženaze su davno minule, a do mene tek dopiru mirisi oslobođenih duša. Bože, hoću li ikada stići na vrijeme? Minule su dženaze, i nije na žensku da ih sustiže. A i kako bih? Mezari, osim ovog možda svježijeg na Barama, davno su se poravnali. Onaj na Hridu, i onaj još dalji, u Carigradu. Kasno je da ih sad oblijećem. A mogla sam, da sam samo malo prije znala, stići na vrijeme. Da sam išla utrtom stazom, ili da se nisu stidjeli da me njom upute, ili da su htjeli, ili da su znali… Ali kud bi me odvelo to gonetanje! Možda je baš ovo pravo vrijeme, i moje vrijeme. Sjedim, zato, zamišljajući. Kroz okruglinu ovog desetljeća hiljadu devetsto osamdesete pune godine prozirem magline sjećanja. Ne moga, već onog koje mi sačuvaše knjige. Godine i knjige.



Uspinjem se polahko i umorno, ali sa i samoj mi začudnom upornošću, uzvodno, duž rijeke, put izvoru, nazirući tamo s desna visoki Hrid i na njemu Umihanu Ćuvidinu, ostavljajuć' za leđima, s lijeva, Bare, još uvijek otvorenu ranu na zemljinu šaru (i u mome srcu), i na njima Nafiju Sarajlićevu, i negdje naprijed, naprijed ka istoku još zagrcnuto sjećanje na nedavni posjet Stambolu i u njemu Habibu Stočevićku. Probijam se tako kroz vrijeme. Prolaze pored mene, redom, tri dženaze. Mirišu oslobođene duše. Gledam kako se iz vremena, jedan po jedan, uzdižu tri bašluka, tri sudbine k'o tri nadgrobna kamena, tri male knjige k'o tri okrugle halke na vratima kroz koja sam i sama morala da uđem. One hiljadu devetsto i sedamdesete, godine moga književnog početka i Nafijina životnog kraja. Kao da je bilo jučer. Samo jedno desetljeće, samo kao jedan korak u jučer.

. . . . . . . . . . . . . .

Vrijeme je da završim put. Kad bi putu bilo kraja, i kad bi meni bilo dosta putovanja! Jer, hodajući kroz ovih sto i deset godina, s lijeva i s desna jedne rijeke života i bezbroja književnih rukavaca, promicale su pored mene nevidljive ali po mirisu prepoznatljive dženaze tolikih mojih bezimenih prethodnica. Među njima jedna koja i moju savjest pritiska. Vraćam se da ga podignem, taj zakašnjeli bašluk kada više nema ni groba, a na njem, vidim odjednom, sama svojom rukom ispisuje svoje ime moja nana Ćerima. I ispod imena ona tri stiha, jedina koja pamtim sa njenih usta i koja sam već tada slušala da pjevaju kao narodna. Tri zapamćena stiha moje nane, Trebinjke Ćerime Karamehmedović, iz tužaljke koju je spjevala očekujuć' neželjene svate konjičkog udovca, age Prohića.