HIDŽAB JE JAMAC SLOBODE SAVJESTI

 

P1: Melika Salihbeg Bosnawi (ranije Salihbegović), vi ste književnik i filozof, kad ste se i zašto ste se "pokrili", kako se to obično kaže za odijevanje po islamskim propisima? 

M.S.B.: Bismi'lllâh^{1 Ja ću na vaše inicijalno pitanje zašto sam se pokrila, i vašu zainteresiranost za događaj sa mojom rahmetli nanom Kerimom Prohić, rođenom Karamehmedović, koji sam vam ispričala, odgovorit u obliku imaginarnog intervjua. Jer u mojoj biografiji postoje samo predrasude, presude i odmazde, nikad pitanja. Čak ni čitanja, usprkos moje prebogate bibliografije: www.bosnawi.ba} U svibnju/maju 1979, kad sam, i zato što sam, "otkrila" Božansko jezgro svega. I tako progledala! Desilo se to nakon osam godina školovanja u sarajevskoj Klasičnoj gimnaziji, dodiplomskih studija u Zagrebu, i podiplomskih studija i slobodnog istraživanja u Sarajevu i Parizu! I već dostatne umjetničke / književne afirmacije.  

 

P: Je li vaše djetinjstvo također bilo obilježeno religijskim odgojem? 

M.S.B.: Kao i slučaju najvećeg dijela Čovječanstva druge polovice 20. stoljeća; pa i onog komunističkog! U epohi posvemašnje tehno-racio-merkantilizacije ljudske zbílje i uz to (kao njen logičan prirepak) ateizacije, militantnog nihilizma, idiotizacije…, religiju, odnosno Boga, "dobivamo u paketu s kućnim odgojem". (Autocitat iz romana).^{2 Tzv. tekno-glazba proizvodi sve manji kvocijent inteligencije kod omladine, svodeći ga, smišljeno, na progresivnu! nultu razinu idiotizirane podaničke građanske poslušnosti.} Kad se taj paket potroši na javne i kućne blagdanske običaje, prazne navike, populističke naivnosti, neznanje i učiteljâ i učenikâ, na političke igre "moćnika"… i jalovu borbu sa sterotipima iz redova religija "Drugih", te onim koje ateizam neprestano generira jer je to uvjet njegova postojanja i njegova jedina supstanca, ne ostaje gotovo ništa.

Osim ako vam se desi – ljubav. Govorim ovako, jer vjera se, kao i ljubav, desi ili ne desi. U njoj, kao ni u ljubavi, "nema prisile". Navod je naravno iz Qur'âna. Iz Svete knjige, koja je, kao i Islâm, ontološka i gnostička završnica/usavršenje zakona/dîna/religije, i upotpunjenje ni`mata/, blagodati od strane Onog Koji Se Samo/obznanio Svom najvećem stvorenju - Čovjeku, Mikro-kozmosu, kao njegov Jedan, Jedini, Jedinstveni Posjednik, Vladar, Izvor i Utok. . .  Bog. Ko da me okrivi zato što sam prihvatila tu krunu monoteizma, koji je jedini prirodan i logičan od/govor Stvorenja svome Stvoritelju?! 

P: Treba li čovjek biti filozofom i umjetnikom da bi razumio i znao artikulirati porijeklo i smisao univerzalnog postojanja i individualnog "dešavanja" religioznosti; i kao principa, i kao prakse? 

M.S.B.: Nipošto! Pitali ste jednog književnika i gnostika, pa vam on/a književno i gnostički/'irfanski odgovara. No svaka travka, i pčela. . . , i svako ljudsko biće susreće/spoznaje i, onda, prirodno, slavi svoga Boga, načinom i jezikom koji je njemu svojstven. Oholo je vjerovati, jer mi razumijemo samo njegov, da je Govor privilegija isključivo Čovjeka. 

P: Šta je bilo razlogom da pokrijete svoju kosu, i svu sebe umotate u odjeću koja "zarobljava" ženu, kako većina ateista i inovjernika gleda na islamsko opredijeljenje i odijevanje? Mnogi su za to skloni optužit religijsku dogmu, koja im se čini posebno nepovoljnom po njene sljedbenice.

M.S.B.: Ljudi su skloni semantičkoj banalizaciji, čak i brutalnosti, oduzimajući riječima njihov izvorni smisao. Dogma znači načelo, učenje, vjerovanje. . . ,   i samo neznalice daju toj leksemi obavezno pežorativan prizvuk. Dogma, doksa, doktrina, naprosto je učenje. Njen semantički oslonac je proces (usavršavanja), i zato je smiješno pridavati joj atribute na koje nas dnevno navikavaju quasi-filozofi među političkim ideolozima unutar uzoholjenih akademskih zajednica, hoh-štapleri među političkim profesionalcima, i neznalice među novinarima-sveznalicama; ponajprije. Vjera je, da skratim, spoznajni čin, i proces perfektualizacije opstanka u svakom pogledu. Njezina baza je, logično, islâm, poslušnost, pokornost - Roba svome Gospodaru. Ta pokornost (pa i strogoj naredbi pokrivanja) ontološki je, ali i gnoseološki princip. Načelo postojanja, ali i spoznavanja. 

Neka neko proba vratiti se u prednatalno stanje, ili nikad ne umrijeti. Naravno neće uspjet ni u jednom od to dvoje! Ali onostrano se, kao i ovostrano, može biti na različite načine. Biti musliman / pokoran Alllâhu^{3 Musliman je nepravilan oblik za arapsku dvojinu u nas udomaćen za jedninu. Alllâh je sveokupljajuće ime pojedinačnih Božijih imena/atributa, i zato neprevodivo samo kao Bog, Ilâh.} znači svojom Ovostranošću izabirati svoju Onostranost. Ništa/vilo koje neki vide kao završnicu ovog nesumnjivo prolaznog života (pa i sam ovaj život, šireć svoj besmisao kao zarazu), osim što nije i ne može biti eshatološki prethodnik ili nastavak Nečeg, nije ni ontološki moguće samo-po-sebi. Nemoguće je da (Apsolutni) Bítak i (Apsolutni) Nebitak uporedo postoje, pa čak ni u vremenskom slijedu. Samo loši prevoditelji Svetih knjiga podmeću Bogu stvaranje iz ništa (koje kao leksemu nikad niko nije našao na primjer u Qur'ânu kojeg prevodi. Štaviše, u 52. poglavlju Gora/sûratu'ţ-Țûr, 35. âya glasi: "Ili su stvoreni ni iz čega/min gayri šayinn/, ili su oni stvoritelji?"). Ništa/vilo je tlapnja, himera i bespuće, aporija ne/uma. Pravo pravcato nepočim-polje.

 

Ona, Vjera, prema tome, za svoj metafizički osnov ima pokrivku, hidžâb za Drugo/e. Pokrivenost, zastrtost pred Drugim. Valu s kojom i mi, kao i Stvoritelj, "pokrivamo" svoju ideju. Svoju poiesis bez materije i prostora. Recimo to na drugi način. Ona za svoj metafizički bítak ima prvu, idealnu, nužnu, matricu, umm; idea/lni softver na hard-discu sveukupnog bivstvovanja; grafičku ploču s koje će se otiskivat. . . ; Nominativ koji se Akuzativno prezentira/o u Deklinaciji Bivstvovanja-kao-Takvog; Prijestolno Jezgro u atomu Svega. . . ; Jedan Jedinstveni Božanski Metafizički Bítak-po-Sebi.

Bog je, dakle, Umm/Majku postavio na sami Tron, učinivši je Prvim principom Stvaranja, i pokrio je kao i Sebe hidžâb-om. Crnim! Ni jedno od to dvoje ni Božji-Bítak-za Se, ni Ideja, nije vidljivo golom oku. Velika svjetlost zasljepljuje. Postoje i vela svjetla. Čak ni misao ne može otklonit sve njegove zastore; to mogu samo zbiljnosti vjere (nota bene, vjere, imâna, ne objavljene religije, vjerozakona, dîna). Zato je hidžâb, pokrivka, veo spušten s vrha glave pa preko prsa. . . zajednički propis pripadnicama sve tri Objavljene religije. Na žalost, u čitanju i prakticiranju prvih dviju knjiga, u suštini poglavljâ jedinstvene Majčinske Knjige, Ummu'l-Kitâb, Jedinstvenog Vjero/Zakona Univerzuma, taj je propis skoro potpuno zametnut^{4 Niko nikad ni na jednoj slici/freski/ikoni nije vidio Mariju, majku Isusovu / hazrat Marjam, majku Îsâovu, neka je Alllâhov blagoslov i mir na njih oboje! doli propisno (vjerski, islamski) pokrivenu. (Islâm znači Pokornost Bogu, i Spas).}. S njim se zametlo i logičko zaključivanje, i njemu konzekventna zahvalnost, da je uzdizanjem ženskog načela na sam Prijesto Stvaranja, Tajna kojeg je pokrivena (crnim) velom, Bog utemeljio (i Svoju vlastitu) ljubav i poštivanje Žene u razmjerama non plus ultra. 

>>>