NA TABUTU
SUADA HUBANIĆ-HODŽIĆ
K I Š N I Č O V J E K
K I Š N I Č O V J E K
Ja sam dijete kiše. . .
Ja sam dijete kiše. Majku često sanjam, a kao da je nisam imao, jer sam je izgubio s tri godine. Imao sam staru fotografiju iz njene mladosti i taj trag ljepote je jedino što mi je ostalo od nje. Kao kroz gustu maglu, vidim njene oči boje neba dok me zagrće peškirom nakon kupanja. Pokisnuo od ljetnog pljuska, kupa me i dok mi češlja kosu pjevuši. . .
Nije volio da priča o nastavku njegovog života u domu. . . Idući u korak sa svojom sudbinom, ne prkoseći joj, dospio je jednom u neko selo da ljudima cjepka drva. Uzimali su ga zato što se nije cjenkao oko zarade, već koliko mu ko pruži. Naviknut da živi od mrvica, hranio je svoju dušu i od najmanje ljudske pažnje. . .
Rođen sam u praskozorje jednog septembarskog jutra. Lagano se bližila zora i tamnejene su se smanjivale i gubile u ćoškovima. Dok je nebo razgrtalo svoju tamu, u trenutku mog dolaska, bol koja je cijepala utrobu moje majke i teret briga koji je pritiskao grudi mog oca, kakvo će se dijete roditi, odjednom je zamijenio moj plač. Prasak zore i stidljivo izletanje sunca prekinula je grmljavina i pljusak koji se sručio na krov našeg malenog doma. Mračan trenutak zamijenjen je svijetlom tačkom u koju su gledali moji roditelji. Otkup za svu bol i patnju, prigušen u suznim pogledima koji provjeravaju svaki pedalj mog tijela, napokon je izručen u njihov drhtav zagrljaj. Tek pošto su se uvjerili da sam rođen zdrav, brana je popustla i čuo se jecaj. Morali su dati oduška pritajenim brigama koje su se kao zmije otrovnice ugnijezdile u njihovim grudima. A kiša je lila kao iz kabla. Možda je htjela da okupa moju hromu majku, mog grbavog oca i mene, zdravog i tek pristiglog iz daleka. Kiša je rahmet koji budi pospane. Dobrodošlicu joj žele sjemenke ispod zemlje, biljke iznad nje, životinje koje gmižu, hodaju, trče ili lete. I ljudi koji je blagosiljaju i na nju gledaju kao na dunjalučki abdest. Otac je izašao van, postavio lavor da se napuni kišnicom i rekao ženi koja je pomagala oko majke da ugrije vodu i njome me okupa. Blagoslovljena kišnica, spuštena s nebeskih visina, nosila je poruku za mene. To je bio moj prvi susret sa kišom. . .
Djeca ne razumiju smrt. Kad neko ode, oni misle da će se jednom vratiti. Čekao sam i bio ljut što ne dolazi. Kad bi poželio majku, pitao bih oca kad će se vratiti, a on bi odgovarao: Mi ćemo otići njoj. Onda bih ga molio da kupi konja, da ga uzjašemo i brže stignemo do nje. Stalno sam imao osjećaj da je tu negdje iza mojih leđa, tiho otvara vrata i na prstima se prikrada, provjerava jesam li ušuškan, ostane malo i koji trenutak kasnije još tiše zatvara vrata.
Snimi dodatak
