LADIN - NISAM ZA IZLAZAK
Obojio sam jedan zid
U istok i zoru
Jedan zid
U jug i podne
Jedan zid
U zapad i suton
A jedan zid
U sjever i noć
I vi pitate mene zašto
Sažaljevajte mene zašto
Zašto sam među čet'ri zida ostao! Nisam!
U čet'ri strane svijeta
Gledam s jastuka!
Na istoku ništa novo!
Na jugu ništa novo!
Na zapadu ništa novo!
Na sjeveru ništa novo!
Ništa novo kažem vam!
Nema o mojoj ljubavi! Nisam za izlazak!
NI JA, LADINU!
Bismi'lllâh
Dragi Ilija,
ti si jedini od svih mojih izdajnika kojem sam oprostila i bez traženja oprosta. Jer . . .
Baš nekako ovih aprilskih dana. . . , ali ne! morali su biti lipanjski! na "Šimićevim susretima", poklanjaš mi svoju zbirku OD NEBA NAOVAMO, blago me skrećuć s moje friške post-pariške-post-diplomske studijske fascinacije Bachelardovom poetikom prostora, vodâ, tavanâ. . . , sebi, riječima u posveti:
"Od neba naovamo" – evo još jedne poezije prostora, koja Vas i ne mora zanimati, ali pokušajte da joj se otmete i ja znam što će se desiti! I ne sumnjam (umetnuto, ja) da imam dara za to! Hvala!
Meliki na Šimićevim susretima 1974. I. Ladin
I imao je dara. Više nije bilo sarajevskog ni pjesničkog ni nepjesničkog prostora bez naših susretanja (u kojima mi valja izmicati i njegovu šarmu :) s kojim je volio da se natječe), nije više bilo moguće nečitati Ladinove pjesme, za koje, koliko ja znam, u to doba, osim Alije Isakovića i Ivana Kordića, i našeg ovom dvojicom uređivanog "Života", nije bilo mjesta.
I bi tako sve do jednom. Godina je 1979. Moja prijelomna. Umjesto pariške i bosanske odjeće, inkriminirajuća islamska! Usred ružičaste komunističke stvarnosti, u kojoj Ilija Ladin živi svoju bohemiu u glasovitom grbavičkom podrumu. Sretosmo se na Titovoj, pred Velikim parkom. Bože, šta je ovo? Zar i ti, moj Ilija, među gromovnicima?!
Dok bježah suzna, u sjećanju mi, ko metafora "slobode" u, ne mom već i, Ladinovu svijetu, zauvijek ostade iskeženi lik plastične lutke zasjele na cijevi od centralnog grijanja u njegovu podrumskom carstvu samoće. Hoće li ova moja bit sudbena, ili usudbena. . . ?
Proći će mnoge godine, i zemlje, i gradovi. Doći će 1990. Raspada se bivša otađbina. Titovi omladinci pokreću "Književnu reviju", i pobunjenički objavljuju u njoj i prilog još svježeg jugoslavenskog političkog "zatvorenika savjesti" (moj odlomak iz zatvorske proze "Peti zid"): "I smrt će proći".
Valjalo bi sad gonetat: posred moga priloga, u njegovu prvom stupcu, ilustracija bodljikavo raspolovljene domovine Jugoslavije, a u drugom, kao da je namjerena da bude cinični PostScripum za post-zatvorsku sudbinu one bivše robijašice, tvoja pjesma: "Nisam za izlazak".
I, uistinu, nisam nikad više ni izašla, moj Ilija! Na sve strane svijeta samo novi zidovi, ko onaj posred Palestine. . .
Onda će opet proći mnoge godine. Čak će i rat proći u kojem se ni jedan jedini put ne susrećemo. Ja po bolnicama, ti po redakcijama. Oboje moleć Svevišnjeg, ako već mora da nam se dogodi, neka nas pogodi otamo ovamo, a ne odavde do tamo. Kako bih inače obilazila na smrt ranjenog brata i sve brojnije potrebite?! S ono malo lijepe riječi u šaci. . .
A onda jedne poratne godine, u kojoj intenzivno pišem i sama jedva preživljavajući, posjećujem Starački dom, i u njem mog rođaka r. gospodina Vejsila Prohu (koji me onomade zamoli: "Nemoj mi, molim te, dirati to ić!", koje su Prohići dobili transkripcijom njihova prezimena iz arebice u latinicu, od strane lokalnog austrijskog činovnika). I kaže meni moj g. Vejsil, pa ovdje ti je i onaj vaš pjesnik. . .
Snimi dodatak