POČIVAJ U CVATU BOŽJEM, MOJA DRAGA RUŽO!
Nisam je nikad pitala, ali maločas mi Google-ov prevoditelj reče da Dilber na turskom znači: ljepotica. I uistinu je bila lijepa, i stasom i duhom, moja nepreželjena prijateljica Ruža Dilber. Danas, 12. Ožujka 2015, u popodnevnim satima, nazva me sestra Kata, dobra sestra Kata, i odmah sam znala da je vijest tužna.
Kronika samostana ŠKOLSKE SESTRE FRANJEVKE KRISTA KRALJA, iz čijeg je okrilja odselila, kaže: da je u četvrtak, 5. ožujka 2015. u tom samostanu u Livnu preminula sestra M. Doloroza Dilber u 90. godini života i 68. godini redovništva. Zatim na istoj web stranici stoji da je Preminula rođena 27. siječnja 1926. u Brestovskom, da je u zajednicu Školskih sestara franjevki primljena 24. ožujka 1941, a doživotne zavjete položila 10. rujna 1953. u Beogradu. Potom, da je Ruža Dilber završila građansku, bolničku gimnaziju, zatim višu defektološku školu za rad sa slabovidnom i škiljavom djecom, postigavši zvanje ortoptistice. Diplomu da je stekla u Njemačkoj, u Giessenu 1962. godine.
I ovdje, kod jednog ortopetskog pomagala, na staroj Očnoj klinici u Koševu u Sarajevu, 1982, počinje povijest našeg prijateljstva. Mom je sinu 11, a meni 37, kad nam oboma dijagnosticiraju unutarnji očni strabizam. Sestra Dolorosa, uporna u vježbanju s nama, neće dopustit da nas ta boljka odvuče od knjiga, i od moga pisanja.
Ali hoće nešto drugo. Godina je 1983. Mama je politički zatvorenik u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Pred preseljenje na dugu zatvorsku robiju u Slavonskoj Požegi potrebna je kontrola očiju, i. . .
Ali hoće nešto drugo. Godina je 1983. Mama je politički zatvorenik u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Pred preseljenje na dugu zatvorsku robiju u Slavonskoj Požegi potrebna je kontrola očiju, i. . .
Slika je gotovo filmska. Zatvorenica u modernoj crnoj pelerini, i svim ostalim u stilu, ali i sa kriminogenom crnom svilenom mahramom na glavi, pored nje mlad policajac u punoj spremi za slučaj pokušaja bijega, hodnik bolnički pun pacijenata, doktorski i ortoptički kabineti također puni. . . Ne znam je li pristojno nazvati ih ljekarima i ostalim medicinskim osobljem (punim straha; bez granica)!
Sve se razbježa. Samo pored aparata (koji će izmjerit unutarnje moći mojih očiju za duge zatvorske noći i mogući tihi majčinski plač) stoji sestra Dolorosa. S osmijehom istim kao na ovoj slici gore.
Ne pamtim da sam je ikada u decenijama koje slijede vidjela drugačijom. Sve od moje prve posjete sestrinske kuće na Bjelavama, do naših susreta u Kairu, i dugih lutanja platoom Giza, kamo je mene dovelo moje post-zatvorsko tumaranje svijetom, a nju njezina redovnička misija. Imam još uvijek nekolike njene ratno-preživjele fotografije. Kao da je i sad gledam kako me "lovi" sa svojim foto-aparatom: vedra, zdravih i energičnih kretnji, odlučna da "ovjekovječi" moj lik u pustinjskom pijesku nasuprot preplavetnog neba, i moju crnu abaju zanjihanu vjetrom prije no što je isti, svilenu i lahku, netragom odnese. Onda me u trokutu moje pojave u hidžâbu usijeca u oštru liniju desne strane potiljka Sfinge, i još oštriju ivicu faraonove grobnice iza nje. . . Nezaboravna fotografija koja danas ilustrira moj esej "Sfinga jezika", na ovom istom webu. Nije propustila, moja prelijepa prijateljica, sva u bijelom, da mene, svu u crnom, uhvati svojim aparatom kako se odmaram na "obronku" jedne od piramida. Voljela je bilježit vrijeme i ljude u prostoru, nikad koliko znam samo pejzaž bez ljudskog lika.
Onda dođe rat, taj svegled satrap! opet ti Skendere. . . Ne čuh i ne vidjeh moju Ružu zadugo. Tutnje granate, spaljuju se knjige i čitave biblioteke, nište životi, sakate duše. . . Ne mogoh a da ne zaustavim jednu Časnu, i uz predstavljanje, u crnu ko i ona, pokrivena kao i ona, upitah je za moju sestru Ružu. Gdje je? Kako je?
Onda dođe rat, taj svegled satrap! opet ti Skendere. . . Ne čuh i ne vidjeh moju Ružu zadugo. Tutnje granate, spaljuju se knjige i čitave biblioteke, nište životi, sakate duše. . . Ne mogoh a da ne zaustavim jednu Časnu, i uz predstavljanje, u crnu ko i ona, pokrivena kao i ona, upitah je za moju sestru Ružu. Gdje je? Kako je?
Bože, šta mi uradi ta uzorita. . . i sad me žigne oko srca kad se sjetim tog susreta blizu džamije Ferhadije, negdje ispred Egipta (glasovite sarajevske slastičarne, čijeg vlasnika ubi granata, i Sarajevo zasuzi). Umjesto odgovora na sasma prosto pitanje zna li gdje je i kako je sestra Dolorosa, bujica riječi tonom i bojom nalik psovci; da što sam se tako umotala, da nisam u arabiji (sigurna sam da slijedim njezinu ortografiju), već u Bosni, da odmah idem kući i skinem "to" sa sebe, jer ona mene dobro zna otprije rata, nisam bila tako umotana. . . Bože, spasi moj um!
Jedva zaustavih gnjev Pakla ko onaj s brda. I sad me zaboli oko srca kad se sjetim. (Obratih se kasnije faxom Visokoj Porti, dobih zapanjujući odgovor. . . Neise!) Rekoh, svoj-u-crno-baš-ko-i-ja-odjevenoj-i-pokrivenoj, da me ne zna otprije jerbo da sam ja već dvadeset i pet godina ("arapski") odjevena, i da sam hodala po zatvorima i izgnanstvima zbog toga, a nisam se šetkala po mojoj najrođenijoj Ferhadiji ulici (ili kako je ono komunistički nazvaše?!) usred koje eto razgovaramo, i pobjegoh i dalje u neznanju gdje je i šta se ratno zbiva s mojom Ružom, koja mi još više zamirisa.
I koja mi je pričala šta su sve drugovi s crvenom petokrakom na prsima a ko zna s čime u glavama činili da je odvrate od njezina opredijeljenja – službe u Božijem, i ničijem drugom kraljevstvu. Ali nikako da saznam šta ovaj rat učini njoj.
Onda dođe nešto što bestidno nazvaše mirom. Ja, prvogranatirana, u tuđem stanu, ne znam ni kako me nađe moja Dolorosa, ali nađe me, i upita gdje mi je dijete (već momak, u Londonu, kažem), i kako prođe moj put patnje (koji je počeo davno prije rata, a evo me i dan-danile na njem).
Ne prođe, ne rekoh, ali i sad mi žao. Onda ona, sve objašnjavajuć da je friško iz Egipta, gdje je u Aleksandriji brinula za oči i srca i živote siromašne i napuštene slijepe djece, i marljivo učila Arapski (da je samo ne čuje ona od maločas!). Onda izvadi svitak sa 99 Alllâhovih imena, koje je ona, reče, naučila pisati, i čitati, i često ih doziva (mi bismo rekli zikri). I zamoli me da pored svakog dopišem značenje, odnosno naš prijevod. Jesam, dakako, dopisala sam!
Neka se niko ovdje ne zbuni. Ni truni! U svim desetljećima našega druženja, nit' sam ja ijednog trena morala, zarad našeg prijateljstva, biti manje muslimankom, niti ona manje kršćankom. Bog je nama uvijek bio Jedan, s mnogo lijepih imena. A On se na svâko, i svakom odaziva!
