SAMO GRUBI TRAJU - MANSUR AL-HALLADŽU

. . . kad god nepravedan sudac drži pero
neki Mansûr umire na križu.
                                    Rûmî 

Néka proljetna sakupljala se rumen
s travnjem još usnulim u krilu
Stonoge pospale po kutovima džamija
a ezani pozivali mrtve
kad su po tebe došli

Na stubu srama u žutu halju odjevena tvoja nevinost
krvarila je dva dana na lijevoj
i dva dana na desnoj obali Tigrisa

Gledali te mimohod ljudi

Samo je jedna pčela prepoznala
na tvome čelu biljeg savršenstva
Cjelivala te žaokom i medom ko mehlemom
prelijevala ti rane
a ti, zazivajuć užas, snagom ljubavi
odlučio da ne istraješ

Samo grubi traju. Samo njihove džubbe
tkanina blista zadovoljstvom a sandale
kriju puzavu mehkotnost njihova pregnuća

Pustili su te još sedam godina
Sami su sebi još sedam sramnih
sačinili stubova palači mržnje
preko čijih vrhova prelijeću tvoje pjesme

I evo, kroz njih, ja žurim tvojoj smrti
uzvikujuć do pola noći (ko ti nekad)
Varka!
a od druge njene polovice
Istina! Istina!

(a l - H a l l â d ž u)

Sarajevo, siječanj 1982.

>>>



AL-HALLAJ, الحلاج