POVIJEST S LEĐA

Melika Salihbegović

V L A S N I K  V R E M E N A

Slika:
Šta je za tebe kao pisca bilo slikarstvo, Melika, i otkud ova knjiga?

Melika:
Jednostavno, svijet. Jedan možda odveć dug dio moga života slike (one koje su drugi slikali i one koje bih sama naslikala da sam umjela) činile su skoro jedini moj krajolik. One su za me bile mehkotan proplanak, uglazbljen brezovik, ponekad mračna i pomahnitala proza šuma, moj neurotičan uspon suncem po razuzdanom zebu. . . Riječju, priroda u koju se, zanoseći me, preodijevala Spoznaja. Stajala sam pred Njom i govorila. Katkad vedro i uznosito, časom prkosno i vidovito, rjedje tiše i mudro. A sve to obijesna duha. Jednoga dana moje unutarnje oko oslijepilo je za taj prizor. I govor o onom što bih vidjela S onu stranu tog prizora postao je izlišan. Svjetlost se mogla naći samo negdje S ovu stranu, u unutarnjem, ničim posredovanom osvjedočenju, u jednoj hermeneutičkoj larvi iz koje se, neovisno o mom govoru ili šutnji, počeo razvijati smisao i s njime moja istinska opstojnost. Slika (slikarstvo) bila je aladinovska lozinka koja je s jedne strane otvarala vrata Nevidjenog, ali ih s druge strane odmah i zatvarala. Ne bih to nazvala izdajom slike, no njenom odanošću tajni svakako.

Ne stigoh Ti reći otkud ova knjiga. Molim te izvini me, potraživši odgovor iz svoga vlastita bića.

U Sarajevu, 21. aprila 1980.

Tekst/dijalog koji čitate gore objavljen je unutar pozivnice-dvoliska za Promociju, na koju je od najavljenih došla samo Autorica (u hidžâbu), i promotor, pjesnik Slobodan Blagojević. Ostali su iznenada morali ići na partijske sastanke ili drugdje, uključujući i najbližeg srodnika, dr. Kasima Prohića, i radnog kolegu, Ivana Kalcinu, te čitavu familiju, a posebno prijatelje (???) i umjetnike, Numankadića, Waldegga, Skopljaka. . . , čijim se radovima knjiga, izmedju ostalog, bavi.

>>>