IGRAJ, GOROSTASE, NA MOJU NJEŽNU PJESMU!

P A U L  K L E E - U
 
Pjesma u naslovu, nismo li odveć odrasli da bismo znali o njoj govoriti? Mali, čudesni muzički instrument iz kojeg klicaju note kao cvjetovi, nismo li odveć veliki da bismo tu glazbu znali slušati? Div, tako nalik zmajevima koje smo nekoć pravili, nismo li odveć prerasli da bismo znali s njim zaigrati? Paul Klee: «Igraj, gorostase, na moju nježnu pjesmu», crtež, 1922. To gleda, čita i pita jedan odrastao čovjek. Vidimo li još štogod na ovoj slici? – ne odustaje čovjek u nama. Prizovemo dijete u sebi, i, evo, već čujemo tu skladbu malog muzikanta i grohotom se smijemo nezgrapnom plesu diva-čovjeka u sebi. Da, baš u sebi. No evo nas blizu onome što odrasli imenuju teškom i nerazumljivom riječju – interpretaciji. I netom muzika, netom igra, i ono blisko netom, nerazumno blisko, pođe u hipu zamirati. Što onda da budemo pred tom svitom muzike, plesa, igre i priče, što nam preostaje biti doli odveć odrastao čovjek koji se opire «veličini».

Nije li golema usudba o velikima govoriti bez smjernosti? O onim velikima, posebice, čije «sićušnosti» i gorostase (u nama) dovode do poslušnosti. Da, bilo bi odveć smjelo govoriti o Kleeovoj veličini a ne početi odmah od smjernog poklonstva «sićušnostima» njegova djela, koje evo već mjesecima rastu u kosinama moga doma, međ' knjigama, enciklopedijama, monografijma, reprodukcijama, u tim tajnovitim pismenima izašlim ispod tiska najrazličitijih izdavača, i rastu u meni, ćutim, u obliku ushita koliko i more. Kažem more, pod pritiskom smjelosti da se o ovom djelu muzičkom koliko i pjesničkom, filozofskom koliko i sanjarskom, likovnom koliko i neoćutljivom odvažim govoriti. Prebiram po svojim zabilješkama koje bez reda rastu, i s nužnom opasnošću pretjeranog reda, također, kad odveć strog studij potire pisca, i spotaknem se o podnaslovu: O NEUHVATLJIVOM. Prenem se u zaboravu: nisam li ga našla u samome djelu, ili u kritici o njemu (doista, neprikladne li riječi!), ili u vlastitoj slutnji. Svejedno je, i briga me, napokon. Uhvatit ću se te riječi, kao što sam se obdan, mada uzalud, hvatala lelujave trake sunca u ovom kišnom ljetu. Što je to, dakle, neuhvatljivo u Kleeu? U njemu, u njegovom djelu, u onom iza njega, i onom između nas i njega…? Ovo obraćanje i neće biti ništa drugo do kušnja da se tom svekolikom, i tom premoćnom, neuhvatljivom, približim.

". . . u vrhunskoj sferi, iza množine mogućih tumačenja,
ostaje ipak skrivenom velika tajna pred kojom
kukavno blijedi luča intelekta."
                                              Klee

>>>