KASNO SE PALE LAMPE U MRAKU PREDRASUDA

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI

Zašto ste uhapšeni 23. Marta 1983. I ako vas mogu zamoliti da se sjetite trenutka hapšenja. Kako je to izgledalo? Šta se, kad su Vas uhapsili, desilo s vašim sinom Amirom?

Bismi'lllâh. Zato što nema političkog režima na svijetu koji podnosi drukčije, a moćno, mišljenje! Ključ je u ovom moćno. Islamska ideja bila je moćna ideja - pogotovo u odnosu na onu Komunizma, lišenu svake Eshatologije, bez kojih učenja o onom Prije i onom Poslije ljudsko biće ne može normalno živjet - a koja je tih godina još jednom u povijesti snažno uzdrmala svijet. Potresom koji još uvijek traje.

Znači, niste bili iznenađeni!?

Ne! U načelu. Bívši intelektualka i umjetnica, koja se usred ateističkog režima usudila odjenuti po islamskim propisima, javno očitujuć svoju, dakle, Metafiziku, tj. vjeru u Onostrano, znala sam da će doći po mene. Onog trena kad sam doživjela intimni vjerski preobražaj na Karbali, u Iraqu, 1978/9, i kad je njegova skora manifestacija izazvala javnu (i uličnu) reakciju bez premca, praćenu osipanjem prijatelja i familije, kad je obruč postajao gotovo opipiljiv, bilo je pitanje dana... Ali vas te stvari - odmazda hapšenjem zbog drukčijeg vjerovanja i mišljenja - uvijek iznenade, baš kao i smrt. Svi znamo da ćemo jednoga dana umrijeti, ali je ona uvijek iznenadna.

 

Ono što me uistinu zapanjilo, i što nikad nisam oprostila ni jednom od učesnika (a nikad nijedan nije ni tražio oprosta), to je brutalnost s kojom je ono bilo izvedeno. Okrutnost bez premca. Tim prije što je od njih sedam mislim, koji su banuli u moj dom odmah po jednom sabahu, najviše bilo žena, majki, ili potencijalnih majki. Tom nizu "satanskih lica" (neka su mi i danas u prvom susjedstvu), koja će me praktično odvest odmah na petogodišnju robiju, kako će mi domalo biti presuđeno u glasovitom show-procesu "Sarajevo 12", pridružio se i sav moj komšiluk uredno poslagan kat niže za javno zgražanje i ispraćaj (Jednog vode sedmorica, sedmorica jednog vode…, e moj Mak!), dok je na poluotvorenim vratima, podbuhlo pred skorom provalom plača, drhtalo moje dijete, s riječima koje su i sad u mome uhu: "Majkice, molim te, vrati se brzo, mene je strah".

Bio je to zločin non plus ultra, ostaviti tako samo, u ispreturanom stanu, malodobno dijete samohrane majke… O onom što će uslijedit u školi gdje je dotad bio odličan đak (testirano i utvrđeno) natprosječne inteligencije, što će se za njeg specijalno režirat po policijskim stanicama - šamaranja, zahtjevi da sve kaže, ko zove, ko pomaže... - o tom pitajte mog sina, ako se i danas ne uguši od bola prisjećajući se.

Počinjem da shvaćam, ta okrutnost se ponajprije odnosila na vašeg sina.

Da. Ja sam bila već intelektualno zreo čovjek (38), sasma sigurna u izbor svoje Metafizike i Eshatologije, pa ako hoćete i Fizike koja uz to ide (hidžaba, obredoslovlja, džamije…). Moj sin Amir je sedam dana prije tog događaja, koji je tragično obilježio njegov život, napunio bio tek 12 godina. Zbunjen tolikim brojem ljudi koji su banuli u naš miran dom odmah po obavljanju naše jutarnje molitve, on se utekao na seharu, sjeo sa gitarom u rukama koju je netom dobio za rođendan od oca, i prebirao lagano po njoj, dok je policija, u prisustvu neka dva svjedoka koje je sama dovela, harala po stanu. Gdje su filmadžije….!

Pa jesu li našli šta inkriminirajuće?

Dakako da jesu! Audio kasete sa učenjem Qur'âna (koje mi nikad nisu vratitili), i dvije pisaće mašine, od kojih jednu također nikad nisu vratili, jer i policajci vole antikvitete kao i Goering. (Pisaće) strojnice, dakle, člana Društva književnika Bosne i Hercegovine, o čijoj poeziji je koji dan prije toga, u svojoj recenziji moje najnovije knjige s rukopisom koje ću i biti uhićena, Dara Sekulić napisala da je nešto najbolje na tlu Jugoslavije od 1945. Rečeno Društvo bh. književnikâ će me naredne noći, u "Dnevniku", pošto je moje hapšenje ozvaničeno, javno izbaciti iz svojih redova, a njegov Predsjednik (pokojni Tahmiščić) tražit će moju doživotnu robiju!!!