PETI ZID

. . .  i s m r t  ć e  p r o ć i                   

Čujem stražarku. Dolazi iz toaleta. Mokrih ruku, s ustima punim smijeha koji je, grlat, krenuo za njom iz stražarske u moju samrtnički utihlu sobu. Promatram je isušenim pogledom, kroz zraku sunca koja joj nadoknađuje toplinu. Nije mi teško prepoznati sjećanje. Tu paralelnu stvarnost. Ko da joj zaniječe bivstvo samo zato što su njezine kulise, umjesto oko nas, u našem umu?!

 

Dakle, zbîlja. Terezijanski "Kazneno-popravni dom" u Slavonskoj-Požegi. Eufemizam koji obećava naročitu patnju političkom zatvoreniku. Kradem za sebe ovu titulu, jer je ona uvijek privilegija slavne prošlosti onih koji su na vlasti. Uvode me u karantenu gdje me prihvaća u svoje ruke Sobna, siva eminencija među kriminalkama, povjerenica zatvorske uprave, najpouzdanija doušnica Straži. Groteskno uozbiljena pred novim zadatkom, smirila je čak i svoj perčin rijetke, obojadisane kose, koji ću kasnije danima gledati kako promiče zabranjenim stazama između odjeljenjâ. Obećavam sebi da ću je smjestiti u film. Ovdje se polaže neka vrsta kvalifikacionog ispita. Vrši regrutacija u kriminalnu elitu, ili u, na posljednji kat smještenu, "C", lumpen-zatvorsku kategoriju. Jedna albanska ''iredentistkinja'' ometa moj uspon, obavještava me Kriminalka saučesnički. Vodi me u kupatilo i pokazuje kako se, nakon upotrebe toilettea, pušta voda u vodokotliću. Zahvalna, saginjem glavu, koju ona raskošno zasipa praškom protiv vaški. Potom mi pedantno povezuje glavu komadom čaršafa, koji ću odsada nositi, umjesto moje crne svilene marame, po katatoničkoj zamisli zatvorskih vlasti. Obećaje mi, nadalje, da će me naučiti zatvarati vrata ''popolako''.

 

Umirem popolahko, već sedamdeset i treći dan. Samo me Ćehotina podsjeća da, uz ovu, živim uporedo još jednu zatvorsku zbîlju. Čujem je tek kad se svi histerični krici i povici straže i kriminalki stišaju. Opet se pretura sjećanje po isušenim ćelijama moga žednog mozga. Već petnaestak dana nisu me vezivali, nisu gurali sondu. . . Dakle sjećanje. Cité Université. Paris. Jedno dopunsko studentsko stranstvovanje. Odlažem, umorno, "Metafizički dnevnik" Gabriela Marcela. Otvaram radio. Iznenada, u stockhausenovskoj bujici zvukova, prepoznajem bîlo maternjeg jezika, melankoličnu skladbu narodne pjesme, otkrivam po prvi put ljepotu stiha, bez premca u povijesti ljudskoga pjesništva: Dvije su se vode zavadile. ^{https://www.youtube.com/watch?v=g-PDUNOlKl0} Nisam ni slutila krajolik kroz koji promiče ta svadljiva Ćehotina, dok me nisu nastanili, deset godina kasnije, na njezinim obalama, da snatrim, u plodnim zatvorskim noćima, neka bezvremenita vremena.*



Pjevanje. Poetsko. Ruka mi već odavna ne služi toj tvorbi. Izbodena, modra, okrvavljena, onemoćala od mnogobrojnih pokušaja da kroz njene vene održe život, kako bi ga potom, nakon spasenja, bjesomučno kinjili. Da su oni samo bezimena policija, rekla sam im, a ja već historija. Bio je to valjan razlog za njihovu novu srdžbu, i još veću moju trpnju. No više mi ne mogu ništa. I smrt će proći. Laganom hodnjom sunca po nebu, smjenom svjetlosti i sjenke, utišanim glasom pobune, posljednjim krotkim protokom krvi. Hoće li misliti da spavam, ili da pod ćebetom, jedinim robijaškim utočištem, snujem novu bunu? Ili će otkriti odmah da je moje mjesto u krevetu zauzela smrt?

 

Bit će još neko vrijeme sve isto. Lomno ko trska moje istančalo tijelo. Sve će se činiti isto. I teška modrina oko očiju, i ispucala usta, i plavetne brazde žilâ na izduženoj ruci. Najteže je kad je smjena straže. Donesu sa sobom svjež dah života, ko laganu drhtavicu, ohole spram moje smrti. Možda malo osjećanja krivnje zbog suučesništva u nedjelu, sućut s mojim tijelom, ali tek pred kraj službe. Do slijedeće svoje smjene obnove u sebi lojalnost službi, i beščašću. Jedna je bila pravo zlato.

Kažem ne mogu mi više ništa. I nikakvo me sjećanje ne zove po mome imenu. Znači da nema više nikakve stvarnosti osim ovog trenutka koji me posljednjim snagama povlači za sobom po zamišljenoj kružnici u vremenu. Mene? Ne! Samo kost i kožu. Ikonički znak moje duše koja je već posljednjim svojim poetskim nadahnućem, starim ko nebo, izabrala plavetnilo za svoju posljednju putanju. Recitiram, i samoj mi jedva čujno, 'ajete iz Qur'âna: