BOHEMIA BOSNIACA

je filmska priča. Dokumentarno-igrana, crno bijela tehnika; dokumentarni dio (iz ratne arhive) uradjen kroz filter boje umbre, igrani kroz zeleni. Vrijeme: predratno, ratno i poratno Sarajevo. Za stare sarajlije i naš glavni lik, Sarajevo je grad od Marindvora do Baščaršije. To je stari profesor matematike koji živi usamljen u jednom od marindvorskih podruma dijeleći ga sa mačkama, psima-lutalicama, ćumurom i drvima. Lik je tragično-bohemičan, groteskan u naporu da se hinjenom superiornošću ophrve očaju. Ovakav je u scenama prije rata. Ratni lik je ozaren, s dozom superiornog samopouzdanja, gotovo heroičan. Poratni ophrvan očajanjem/ili osvojenim smirajem.



Profesor predstavlja vrstu bohemije, ljude išćašene iz života, koja cvjeta samo u Bosni, na plodnom tlu čestih političkih progona; od bogumila, hamzevija, komunista, mladomuslimana... do ovih zadnjih kolektivnih stradanja čitavog naroda. U flash-backu koristiti arhivski materijal iz političke historije.

Glas možda Bašeskije, ili imaginarnog turističkog vodiča iz off-a: Ovaj grad sustavno je učen da zaboravlja. Što ne zatru vojske, ne pobiju kuge, ne poharaju paljevine (kao one savojske) to pomori birokracija, glad, il zavist, što ne pomete povijest, to perom, ko lopatom, smete Historija, što ne podavi svilen gajtan to uguši čaršija ili politika, što ne ukinu zakoni (uvijek tudji, uvijek strani) to dokine samozaborav. Šetnja kamere po toposima sarajevske dalje i bliže prošlosti; groblja, kule, drumovi, česme, povijesne ploče, sakralni i drugi objekti, zatvori, albumi, arhivi, bibliotečki katalozi... Sve što je zapušteno, srušeno, osakačeno, uključujući i ljude.

Učen zaboravljati, grad ne zna kad i zašto je Profesor gurnut na marginu života, u njegovu dubinu, ne metafizičnu, već podrumsku. U kojem se sam potrudio oko metafizike, koju je jednom izložio na ulici ovako. "Stani", reče, "i ja sam biće trpnje. A glede Njega, Svemoćnoga, zbog kojeg vas sad razapinju, meni je matematika Njegova najuzvišenija Epifanija, pa me zato i ne diraju. Matematika – moje Bogojavljanje". Informbirovska čistka, ili mladomuslimanska, ili pojedinačan politički grijeh, niko se nije pitao, i niko ga nije pitao. Ko je znao saučesnički je šutio, a on sam vješto skrivao i od sebe samog. Poluludilom, ili bohemiom bosniacom, čovjekolikom vrstom koja stoljećima raste, ko korov, rijedak al’ uporan, na plodnom tlu političkih progona.

Otrcana gradjanska odjeća, pognuta ledja, no uspravna kad objašnjava slučajnom sugovorniku, "Ja sam, znate, profesor", pomalo šmrkav, pomalo memljiv, “da, profesor, matematike. Ja sam..., znate meni se Bog obznanjuje kroz matematička pravila, mene se ne tiče politika, meni se Bog objavio kroz Pitagorejski poučak, slušajte, vi i ja, mi smo 1+1=2, ali Njegova je jedinica drugačija. Jedinstvena, nesabirljiva, neoduzimljiva, nepomnoživa, nedjeljiva, znate meni ne treba politika... "Šuti!" i ljutito, i podsmješljivo, i opominjući, u isti mah, uzvratio bi pokoji sugovornik, možda bivši djak, ili bivši suosudjenik. Slični dijalozi, zapravo monolozi koji traže uši.

Rat je. Opsjednuto Sarajevo. 24-satno granatiranje, snajperski meci, pamova glazba… trka ispod granata i metaka, za vodom, hranom, preživjelima. Ili muk, pustoš, vrijeme za profesora i njegov karavan. Ono što nije pobjeglo zadnjim autima i autobusima iz grada silazi u podrume; improvizira se podzemni život, protjeruju se iz njih njihovi predratni stanari: četveronošci, smrdljivi, ničiji, ali i dvonošci, poput Profesora koji jedva spašava svoju šupicu, odjednom na visokoj cijeni. Stari austro-ugarski podrumi su najtraženiji: duboki, prostrani, masivni. Šansa za život je u silasku u njih. Profesorova u izlasku. I pasa i mačaka, sarajevske podrumaške populacije koju će on predvoditi i o kojoj će brinuti u toku cijelog rata.