PRILOG H&ISTORIJI IMPROVIZACIJE
. . . . . . . . . . . . . .
Na ovim drugima, procesi tipa Sarajevskog postaju svakodnevnom viješću; bar na internetu. I prostorom neizrečenog pravila da su pripadnici iste vjere, ethosa, civilizacije i političke oporbe, u čijoj sam bešici i ja rođena, u sve većem broju, do razmjera čitavih nacija, svakodnevno, i svakonoćno, predmetima, ne samo sudskih progona, već i krvavih dženaza, poput ove koja se upravo danas klanja u Potočarima za 505 srebreničkih šehida. Alllâh rahmetile! A da, nasuprot njih, uz zvuke klasične glazbe (kao na ovim koncertima u okviru Baščaršijskih večeri), pripadnici jedne zapadnije civilizacije i kulture pišu peticije, knjige, doktorske disertacije..., o ljudskim pravima prvih, dok njihove vlade neometano viju nove zastave staro-križarskih vojni.
Objavio je o njima Tomaž Mastnak čitavu knjigu: "KRIŽARSKI RAT, Kršćanstvo, Muslimanski svijet, i Zapadni politički poredak", usrdno se nadajući da će ona biti prevedena i objavljena u Bosni, rat u kojoj je, po njegovim vlastitim riječima, i bio neposrednim povodom njezinu pisanju.
No nisu svi (ime prekriženo) kao lucidni francuski Jevrej, Emmanuel Todd, sa svojom beskompromisnom leksikom osude svakodnevnih izraelskih zločina nad Palestincima; ili spomenuti Mastnak, Slovenac, koji kao tajnik "Alijanse Civilizacija" pri UN, nastoji, istinom, pobijediti epidemijsku laž...
Spomenula sam gornje istinske borce za ljudska prava, nepravedno ispuštajući još neke nalik njima. No ovaj članak mi ne dopušta više prostora. Osim toga, u ovom povodu, preče mi je reći slijedeće, koliko god taj iskaz rasrdio i Rajka, i mnoge druge.
Naime, moje vlastito neposredno političko iskustvo daje mi (avaj!) za pravo kad tvrdim da su mnogi od onih koji pišu peticije u obranu ljudskih prava, za žrtve tipa "Sarajevskog procesa '83", u isti mah oni koji ih neposredno najdrastičnije i krše. Ili su blago rasrđenî, ako ne i quietističkî pripadnici svojih političkih i vjerskih režima, na čijoj su savjesti rečene žrtve iz redova Drugog.
PostScriptum: Ne bez tuge, priznajem da izvjesne koje sam ovdje spomenula kao "borce za ljudska prava", nikada više ni za živu glavu ne bih tako nazvala. Čovjek uistinu uči sve dok je živ, Nataša!
