OMAŽ ŠEHIDU - ŠEJH NIMR BAKIR AL-NIMR
NEKA JE POSVEĆENA NJEGOVA TAJNA!
U srcu mraka današnjeg muslimanskog svijeta
pogubljen je
شيخ نمر باقر النم
ŠEJH NIMR BAKIR AL-NIMR
neka je posvećena njegova tajna!
borac za elementarna prava muslimana na domak
svetih mjesta
MEKKE i MEDINE
svetog i neotuđivog posjeda svih Alllâhovih vjernika
u Arabiji Muhammada, posljednjeg Božijeg Poslanika svjetovima s.a.w.a.
Ko je ikad bio musliman makar na tren suglasan je oko vjerodostojnosti hadisa/tradicije
Božijeg Poslanika, Muhammada,
neka je blagoslov i mir na nj i na njegov rod!
koji glasi:
"UČENJACI SU NASLJEDNICI POSLANIKÂ!"
العلماء - ورثة النبي
AL 'ULAMÂI - WARATHATU’L-ANBIYÂ’I
Pa neka je sveta žrtva
ŠEJH NIMR AL-NIMRA
i svih istinskih šehida
čija imena su nanizana na lancu oko vrata suvremene civilizacije
čije vrijeme ističe a da to ona i ne zna.
Zato, neka pleh muzika njezine sahrane počne!
PRIČA S HADŽDŽA
MELIKA SALIHBEG BOSNAWI
Širom otvorena blenda: godina je dvije-tisuć peta. Mada drugog mezheba, odlazim rahat na moj drugi hadždž (da bude primljen kod Allâha dž.š.) sa sunnitskom hanefijskom (docnije saznajem još maturidijskom) IVZ. BiH braćom i sestrama!
Nisam znala šta me čeka. Na pr. 6-krevetna i/li 5-krevetna soba sa drznom «higijeničarkom» iz sarajevske zgrade UN na Alipašinom, koja me se neće proći do kraja hodočašća «bar jednom u životu», pa sa više no očiglednom švercerkom koja istresa na naše krevete svoj dnevni tiđaret, pa bolesnicom za kliniku, pa...., kasnije, ah kasnije, dvije svađalice, gotovo da se počupaju za kose oko klima uređaj "on" ili "off"... dok, pa da! u dvokrevetnim hadžikuju za vjeru, narod i bh. poratnu državu zaslužni: sad diplomata, 1983. moj suosuđenik, i njegova primadona; pa, sa sinom, moja svjedokinja u ime čijeg naroda dobivam 5, docnije će ista postat Her Exellency bh. ambasadorka po Europi i preko Oceana, potom čisti/jja-sufija, pa onda njeno bakijsko sufijsko visočanstvo, ratna direktorka ratnog bh. tv, itd.itd.
Evo mene, za razliku od njih! s njih 5-6 u sobi, na hadždžu, u ulozi zamjenika/badala za mog r. babu Hakiju. Bolest ga je spriječila u svetom nijetu (davno prije nje oooonaj tamo rat, pa komunistička pljačka imena, statusa, posjeda....).
Pa preskačem sve do trenutka kad se vozim/o iz Medine, Poslanikova grada, stolnog mjesta prve islamske države u povijesti muslimana (u kojoj se ne može, jok! do njegova groba ako si žensko, iako sam za vrijeme prvog, mog ličnog i osobnog hadždža to uspjela, još se moglo, ali u međuvremenu su wehabije postale još islamskije!), vozimo se dakle iz Medine u Mekku, zbog čije Ka'be se zapravo i ide na taj preskupi, prenaporni, prestresni put. Jer... Nije težak hadždž, teške su hadždžije! dopustite da parafraziram.
Vozimo se i vozimo, i negdje smo u pustahiji, pa će jedna akoBogdahadžinica zavrištat da joj treba, men'se čini vode! I niko se neće odazvat, pa će ona još više vrištat da je... ima tu i tu bolest, i mora se odmah stat, i ona mora odmah uzet lijek ili štali, il' će umrijet?
Đaba se vozač busa borio s tom histerijom, i govorio da ne smije, da on ima utvrđena mjesta zastoja, da se samo još malo strpi, pa ćemo do propisnog..., tamo gdje smije/mo, sve je to u istoj kraljevini, no vrišti bosnaihercegovina na sav glas, i kraljevski bus stade ko ukopan. Pred nečim što je ličilo na malo uzvišenje sa nečim što je ličilo na kafanu sa vanjskim klupama i stolovima, pa pojuriše žedne akoBogdabhhadžije (vidjela sam mrcine kasnije, ali ne vidjeh prije restorana u Mekki bh. diplomate)..., pa onda pojuriše u zahode (i ja s njima). Zahod, divne li bosanske riječi koju smo, primitivnu! davno zamijenili sa klozetom (na američkom je to naziv za ormar!). No nije ovdje mjesto za lingvistiku!
