PRIČA S HADŽDŽA
Širom otvorena blenda: godina je dvije-tisuć peta. Mada drugog mezheba, odlazim rahat na moj drugi hadždž (da bude primljen kod Alllâha dž.š.) sa sunnitskom hanefijskom (docnije saznajem još maturidijskom) IVZ. BiH braćom i sestrama!
Nisam znala šta me čeka. Napr. 6-krevetna i/li 5-krevetna soba sa drznom «higijeničarkom» iz sarajevske zgrade UN na Alipašinom, koja me se neće proći do kraja hodočašća «bar jednom u životu», pa sa više no očiglednom švercerkom koja istresa na naše krevete svoj dnevni tiđaret, pa bolesnicom za kliniku, pa. . . , kasnije, ah kasnije, dvije svađalice, gotovo da se počupaju za kose oko klima uređaj "on" ili "off". . . dok, pa da! u dvokrevetnim hadžikuju za vjeru, narod i bh. poratnu državu zaslužni: sad diplomata, 1983. moj suosuđenik, i njegova primadona; pa, sa sinom, moja svjedokinja u ime čijeg naroda dobivam 5, docnije će ista postat Her Exellency bh. ambasadorka po Europi i preko Oceana, potom čisti/jja-sufija, pa onda njeno bakijsko sufijsko visočanstvo, ratna direktorka ratnog bh. tv, itd.itd.
Evo mene, za razliku od njih! s njih 5-6 u sobi, na hadždžu, u ulozi zamjenika/badala za mog r. babu, Haki-bega Salihbegovića. Bolest ga je spriječila u svetom nijetu (davno prije nje oooonaj tamo rat, pa komunistička pljačka imena, statusa, posjeda. . .).
Pa preskačem sve do trenutka kad se vozim/o iz Medine, Poslanikova grada, stolnog mjesta prve islamske države u povijesti muslimana (u kojoj se ne može, jok! do njegova groba ako si žensko, iako sam za vrijeme prvog, mog ličnog i osobnog hadždža to uspjela, još se moglo, ali u međuvremenu su wehabije postale još islamskije!), vozimo se dakle iz Medine u Mekku, zbog čije Ka'be se zapravo i ide na taj preskupi, prenaporni, prestresni put. Jer. . .
Nije težak hadždž, teške su hadždžije! dopustite da parafraziram.
Vozimo se i vozimo, i negdje smo u pustahiji, pa će jedna akoBogdahadžinica zavrištat da joj treba, men'se čini vode! I niko se neće odazvat, pa će ona još više vrištat da je. . . ima tu i tu bolest, i mora se odmah stat, i ona mora odmah uzet lijek ili štali, il' će umrijet?
Đaba se vozač busa borio s tom histerijom, i govorio da ne smije, da on ima utvrđena mjesta zastoja, da se samo još malo strpi, pa ćemo do propisnog. . . , tamo gdje smije/mo, sve je to u istoj kraljevini, no vrišti bosnaihercegovina na sav glas, . . .
