KAD SE PROBUDIŠ SEBI

Slobodu ko plavet koja obznanjuje
zoru pa sve što je živo
nice pada, odveć rano išteš
Noćna, još se gušća tama
i krhka pruga tvoga uma
što je propušta vrijeme
opominje te usput: polahko,
sviknut se treba na Svjetlost

Slijep, duh tvoj još u tmini
tijela počiva
očekujuć iscjeljenje
(i riječ se sporna u se obrušava)
Gori, gori kozmos
plamti ponor tvog neznanja

Korak činiš li suvišan
o ćelijsku razbit ćeš stijenku
nadu što te jedina hrani
Toplinu noćnu zadrži još u potiljku
a rukom, zatvorskog prozora
pomiluj rešetku

Doći će vrijeme Čùda

Svjetlosti doći će vrijeme
i onda Vrijeme vremenâ
kad ćeš kroz kapiju ´Alievu ući *
u Muhammadov grad, blagoslov i mir na nj
i na njegov rod
grad Mustafe
grad Abu'l-Kâsima

Probudjen sebi tad ćeš nakon dugog
progledat sna
Gospodaru, savršeno, rob odan
i tad ćeš slobode što si je nekada
mahnito isko
postati sama suština

(k a d  s e  p r o b u d i š  s e b i)

Sarajevo, 1982.