ŠTIT OD ZLATA
FERID MUHIĆ (Ulomci)
. . . A kada je Zapadna Kapija nekadašnjeg Konstantinopolja ostala za mnom, da se sklapa nad drugim sudbinama i ljudima, uputih se u Topkapi Muzej. Tu sam, prolazeći pokraj desetina eksponata, kao u blagoj anesteziji, bez ikakve namjere ali i bez dvoumljenja, otišao pravo tamo gdje je, u staklenoj vitrini, stajao - Štit od Zlata! Sve što je bilo između Zapadne kamene kapije i Štita, to se izgubilo. Jesam li stigao ovim ili onim putem, da li sam nekog sreo, s nekim nešto progovorio, ili me samo šutanje pratilo - ne znam. Samo se očuvao utisak prozračne modrine i nedohvatno svijetlog svoda, iza koga je sve što se moglo vidjeti, bilo jasno i pouzdano kao ulomak Euklidovog sna.
Taj je Štit nekada bio, kažu, poklonjen samom Poslaniku Muhammedu a.s. Podario mu ga je jedan konvertirani pustinjski šeik iz Jemena, onaj isti što je izgradio kulu od dvanaest spratova, a svod posljednje, one najviše sobe, načinio od prozirnog alabastera; tu je, netremice, ležeći nauznak, danju gledao ptice kako prelijeću i ostajao tako nepomičan i zanesen sve dok ih ne bi ugledao kako se, noću, pretvaraju u trepet zvijezda. I niko nije smio da bude ne samo u istoj sobi, nego ni u istoj kuli, dok god je on tako zabludio u snoviđenja, drugovao sa pticama, odvojen od neba samo alabasterskim svodom. . .
Kada je bio iskovan, Štit od Zlata je težio punih šesnaest kilograma. Sada ima još jedva četiri. I zaista, tijelo Štita je već skoro prozirno, kao latica ruže u kasnu jesen. Ipak, na njemu nema ničeg svelog; sjaj mu je jasan, a bljesak uzdržano dubok, kao da ne zavisi od količine preostalog zlata i čak, kao da od njega i ne dopire. On jeste list, ali list koji je zauvijek očuvao miris latica persijske ruže, opale u vrijeme nekog davnog majskog sutona. Suton i jeste vrijeme kada se obzorje osipa laticama stišane bjeline i blagim rumenilom tamnog mirisa persijskih ruža.
. . . Ne, nisu Vandali sastrugali zlato sa Štita. Kao relikvija najveće vrijednosti, on je čuvan brižljivije od samog života. Štit od Zlata bio je uvijek pod stražom, kao žar ognja od čijeg je održavanja zavisio sav život sadašnje generacije i sudbina budućih naraštaja. Do njega su stizali vjernici koji su preduzimali duga i neizvjesna putovanja, samo da bi Štit vidjeli i takli ga svojim usnama. . .
. . . Poslije dugih vijekova neprestanih poljubaca i blagih dodira, Štit od Zlata je naprosto počeo da iščezava, sve dok se nije sveo na sadašnja četiri kilograma. Sada je zatvoren u staklenu vitrinu, obezbjeđenu alarmnim sistemom. Može se još vidjeti, ali više nije dostupan ni milovanjima, ni usnama. . . !
. . . I opet se rasuo prozračni sjaj modrine. Otvorio se svod od alabastera, zaigrale su sjenke mladog bukovog lišća nad žuborom. Nauznak, netremice zagledan u ptice i zvijezde, Šeik je možda usnio, a možda tek slutio da će tri četvrtine njegovog Štita od Zlata, njegovog poklona Poslaniku Muhamedu a.s., jednom biti sažeženo u ništa, vjekovima lahkih dodira i mehkih poljubaca.
Šta bi se desilo da Štit od Zlata nije uklonjen? . . . Koliko bi se potresao, šta bi osjetio posljednji hodočasnik gledajući poslednji put Štit, tren prije posljednjeg poljupca, treptaj prije prelaska u Ništa!
Da li bi onaj šeik iz dalekog Jemena, smogao snage dopustiti da njegov poklon iščezne pod poljupcima?
. . . Kasnije, kada bi preostalo još samo sjećanje na Štit od Zlata, možda bi ono mjesto na kome je stoljećima počivao, postalo novo središte za obnovljeni zanos hodočasnika!? Možda se onaj sjaj, koji se nekada tu tako dugo nastanio, više nikada ne bi ni izgubio!? Umnožavan opisima onih koji su ga nekada vidjeli, i, još više, strastvenom imaginacijom onih što ga nisu vidjeli, možda bi, na mjestu na kome je boravio, zauvijek ostala da lebdi neka ozarenost, kao stišan žar pod paperjem pepela i vijekova.!?
