KO SVILENA BUBA KOJA TKA I UGIBA USRED SVOGA TKANJA

SMRT JE ĐERDAN OKO VRATA

                           Marini Trumić

Ti, dakako, znaš, Marina
štagod, kakogod, komegod, o komgod... 
da ću ja uvijek započinjat s

Bismi’lllâh! 

(pa i ovu pjesmu posvećenu tebi) 

S imenom, dakle, Onog
s Čijom se stvaralačkom riječju začinje
i bîtak ove poeme (ko i sveg drugog) 
i njena hermeneutika

. . . . . . . . . . . . . .

Kako da prožívim u trajanju jedne pjesme
tri stotine života i više
kol'ko mi je potrebno da prijeđem preko mosta
- litice vaših izdaja
s koje ste me
svi do jednog
survali onomade
u bezdan, neizmjerne
patnje?! 

Kako mi je teško koracat kaldrmom tog luka
(sve ljuta rana do rane) 
što ga podigoste
zbórno
Mene: ostavljajuć samoj sebi, s jedne
a sebe: sabirajuć u jedno, s druge strane obale
do jučer nam zajedničke
tekućice života! 

Kako da u istu zbirku sjećanjâ utisnem
(tebi tek sad, a meni, čini se, odvajkad, 
ko vedar dan jasan) 
memento, da: 

Smrt je đerdan oko vrata! 

. . . . . . . . . . . . . .

Kako da izađem iz ove larve, Marina?! 
Bol živi duže od leptira koji se iz njeg razvije!
Bol ne umije stanovat u množini! 
Pa kako ući u opći in memoriam?! 

Kako ja, rob Savršenstvu; dragovoljni
da se sretnem s vašom, úzničkom, slobodom? 
Meni je tijesno u njenim ćelijama! 

A, onda, treba preživjet u sjećanju
sve one godine zatvorâ, izgonâ..., rata
tog svegled satrapa... (šapće mi Skender) 
Valja opkoračit sve neizbrojive ruševine
zatajit uskrsnuća vlastitih iluzija
i njihovo haranje po našim utrobama
gore od ičijeg... 

Valja prebrodit oprostom sve naše nijeme mimohode
i sve tvoje uporne navade ukrašavanja rubova očiju
(ko samih ivica očaja) s al-kuhlom

U nadi, znala sam već odavna, da ćeš
uresujuć svoj organ vida
da ćeš taložnim taljenjem antimonija
i svojih suhih suza
promijenit i svoje vidjelo
i s njim
uljepšanim
ugledat
ljepši
svijet

  • Follow me on Academia.edu
  • Log in or create an account

    fb iconLog in with Facebook
    Our website is protected by DMC Firewall!