FINE, ILIJA
Non v'è resurrezione senza morte!
Bismi'lllâh
Fino si to odradio, Ilija, Ladinu, Koziću!
Da ne može bolje
Istrčao iz naše stare, memljive Kinoteke (u Ali-pašinoj)
i ostavio za sobom i svoj ceker, i grah u njem
i mene svu . . .
Molila sam te cijelo vrijeme
Pomakni ga malo, Ilija
sjedim na samom rubu stolice; žulja!
Mogao si na pijacu poslije filma
iovako se, uostalom, skoro ništa ne vidi
čas ima čas nema slike . . .
Smjenjuju se, u mraku
crno platno u još crnijoj sali
krči projektor, vrti se ljubavni film uprazno
promiču kadrovi na filmskoj foliji
hvataš ih u letu
fantaziraš
skidaš s njih željene ljepotice
jedva ti izmiču iz ruku
skliske
(ko Makova plivačica!)
F i n e
ispraćalo nas je sa ekrana
dok smo izlazili
Lijepo, bogme, Koziću!
Ti ipak odgleda sav film
prije no što - umom
ode, iz naše - zdrobljene
Bosne
Ko da i danas vidim na tvom licu
isti onaj neđarički osmijeh
koji mi uputi kad me
nakratko, uskrsnuo
napokon, prepozna
Sjedili smo, Ladinu, u istom kinu, sjećaš li se?
Ti na cijeloj sjedalici, ja (ko na rubu provalije)
na samoj ivici reda
Odgledasmo nekako ipak čitav film zajedno
Neko, na izlasku, prevede naglas – Kraj!
Neko uzdahnu – Divno!
Neko se, obeskućen, nakratko okućio
Neko se naspavao u malo topline
u postelji sna ko od suhoga zlata
Snimi dodatak
