POJILO / ŠARδAH
Možda nema bolje pjesme od one
koju mogu spjevat (arapski)
radikali (Kreacije)
´ayn-râ`-šîn
stalno se preplićući, drugačije
i tako, posljedično
mijenjajuć svoj, smiso
Iz gornjeg skupa atomâ/slovâ/elemenata
(Svijeta) evo ga blistat (crnim sjajem;
zasljepljujućim)
Božji, Tron
´arš
O kojem knjige gnoze
(miom-mirišući)
kazuju da je to
Prijesto
Jednog (Aḥad-a / Wâḥid-a)
u koje se visine samo, čîsta
miso, može uspinjati
mada i sâma, prijestolnim
glagolom
´araša / ´uriša
bivajući zapanjena
ostajuć u čudu
I ptica doduše leti u istom, smjeru
(prema Tronu, Božanskom)
no kad ne može, visočije
onda istim ovim radikalima, Kreacije
lebdi još neko vrijeme u, zraku
održavajuć svoju, visinu
i krilima praveći, sjenu
onima, dolje;
koji nikad, ne lete
Ovu prelijepu sliku
(ptičje) strehe
(kakvu i pogrešna, misao
avaj! može napraviti)
riše glagolski oblik
´arraša
s kojim se (oponašajuć možda one, iste
ptice, u letu)
i vitice loze penju, uz drvo
Takva je, onda
odrina
ta´rîšah
žuđeni hlad
(i užagrenih mostarskih, avlija
e da mi je Bože, mog djetinjstva
i moje tetke, Ruhije
i njene, odrine
´arîšah
s koje vise, grozdovi
´urušât
a s njima i tikve, rekla bih sasma Tetkine
vrste, koje zajedno s lozom
pužu
glagolskom vrstom
mu´arriš
uz (metalne)
potpornje/stube
a´râš
da rastu i hrane i prave hlad
onima koji žive u avliji
ili koji nazivajuć
salâm!
ulaze u nju
U taj kaldrmisani, džennet
iz našeg kolektivnog, sjećanja
kroz koji je davno prije, granatâ
koje su ne znajuć za, pozdrav
Mir na vas!
pomèle i naše, tetke
i njihove, odrine
žuborio Cernički, rukavac
modre, Neretve
sve dok neman, mržnje
već tad se, oglašavajući
nije vrelim, asfaltom
ugušila, miruh
islamske, Perzije
po mostarskim sokacima i, avlijama
oh kako samo bole, sjećanja!)
. . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . .
Ista je imenica i
cesta drum put
šârî`
ali i prozorče (u svijet)
šarra´ah
i jedro (za otplovit)
i tetiva (luka)
i šator
i nastrešnica
širâ´
i krov i streha (za sklonit se)
i paluba i brod
šara´ah
i kaiš (za sandale)
i zakon (za sve što egzistira)
Šir´ah
je žica
zamka (za ptice)
ali i struna (lutnje
koja samo što se nije oglasila, iz ruku
pjesnika
no ima još duga puta do
poezije)
. . . . . . . . . . . . . .
Pjesnik
šâ´ir
to je bíće koje, svojim
po/griješnim, čulima
opaža i osjeća i čuvstvuje
Snimi dodatak
