FRANZ KAFKA U GAZI غزة
KATARZIČNI SNOVI
- SAN OSMI
ili P R E O B R A Z B A
Znam da mi niko živ neće vjerovati, baš zato i pričam. Srela sam ljetos Franza K. u Tuhu. Malom, prljavom gradiću između Kaira i Aleksandrije, gdje u kolovozu i rujnu možete naći prekrasne dinje. (Žute, djevojački oble, i glatke, ko mjesečina). Srela sam ga u jednoj mračnoj, sirotinjskoj, ordinaciji, gdje je radio, gotovo besplatno, po završetku posla u kairskoj bolnici. Nisam ga imala vremena ni pogledati prije operacije. Možda bih zauvijek propustila priliku tog čarobnog prepoznavanja, da nije ukoracio, pravo, u moje oči, baš u trenutku kada sam izlazila iz, anestetičkog, sna.
Prvo, satima se nisam budila. Onda sam čula, nekim okrajkom čúla, poziv, koji je ličio na paniku. Mister, probudite se! drmusala me je njegova asistentica, sve manje nježno, a ja sam, bezglasno, uporno, svim silama, odbijala doći. Toneći, u vir, besvijesti, dok me isti vir, svijesti, izbacivao nazad. U javu. (Ah, bilo je tako neopisivo lahko, i bezbolno, biti u nebiću!)
Onda su pozvali njega u pomoć. Napokon sam morala otvoriti oči. Usred stvarnosti, koja već milenijima, katarzično, sanja, ali se do današnjega dana još nikada nije uistinu pokajala. Na moju sreću, koja je neodvojiva od sudbine ove zbirke snova, prvo što sam ugledala bio je odavna mi poznati razdijeljak po sredini glave. Blehnula sam u nj, ko u utvaru. Bio je isti kao i na novinskim slikama, prema kojima sam, čitavo njegovo djetinjstvo, moljakala moga sina da modelira svoju prekrasnu kosu. Progovorio je (savršeno iskrivljenim) arapskim, kakvim govore danas svi Arapi (hvališući se, neumjereno, kako oni, eto, upravo zbog svoga jezika, jedini ispravno razumiju Qur`ân Časni. Sačuvaj Bože, nikada u životu nisam čula veću laž!).
Skoro bi me obmanuo, da nisam, sa svojim izvježbanim čulom za katarzične sne, osjetila u njegovu govoru akcent (ne)zbilje. Franz K. Da potkrijepim svoje otkriće, preturila sam odmah, pogledom, svu priručnu biblioteku. I potvrdilo mi se isto. Među medicinskim tomovima, otkrila sam nekakve, za to mjesto potpuno neprimjerene, knjige o administraciji. Mazohistička nostalgija, zaključih, bivšeg činovnika, koji je, disciplinirano listajući, svakoga dana, uredske spise, učio šta je to besmisao. (Spoznaji da su policija i birokracija nerazdvojni sastojci životnog al-iksîra svakog političkog ludila, a gotovo da nema vlasti koja se nije shizofrenirala, žrtvovano je djelo Franza K. I moje življenje. Što će, možda, oboje naći svoje katarzično iscijeljenje u kristalnoj kugli, u koju ću, ako Bog da, zaviriti na kraju knjige.) Zato, ko ne pozna Franza K. iz njegove literature, teško da će razumjeti ovaj ispad sa birokratskim otrovom usred ambulante. Ali ja, koja sam ga progutala od prvog do zadnjeg slova, bila sam sad definitivno sigurna da pred sobom imam čuveno preobraženje. (Koje je ranije dolazilo do čitalaca samo u svom, literarnom, metaforičkom, obliku.)
Neću se svađat! Neću ni raspravljati je li se to desilo zato što je izvršitelj Franzove posljednje volje, umjesto spaljivanja svih njegovih manuscripta, sve objavio u svojoj redakciji, a pod njegovim imenom. No, prije nastavka, moram se ooet na trenutak vratiti u (europsku) prošlost moje naobrazbe. Još i danas, neumoljivo site, u svim biografijama Franza K. stoje slijedeće činjenice. Da se on (kao potomak naroda, koji se još pradavno, što silom, što dobrovoljno, rasuo po svijetu), rodio u Pragu, trinaest godina prije međunarodnog Ciona. Malo ko bi danas priznao da on ni truna nije volio tog svog brata (nacionalistu), čiju je agresivnu ćud naslutio još od samog početka. I da je upravo iz straha pred njim i zapisao svoje katarzično predskazanje, koje kaže: Jedan je kafez pošao tažiti svoju pticu.
. . . . . . . . . . . . . .
>>>
Neću se svađat! Neću ni raspravljati je li se to desilo zato što je izvršitelj Franzove posljednje volje, umjesto spaljivanja svih njegovih manuscripta, sve objavio u svojoj redakciji, a pod njegovim imenom. No, prije nastavka, moram se ooet na trenutak vratiti u (europsku) prošlost moje naobrazbe. Još i danas, neumoljivo site, u svim biografijama Franza K. stoje slijedeće činjenice. Da se on (kao potomak naroda, koji se još pradavno, što silom, što dobrovoljno, rasuo po svijetu), rodio u Pragu, trinaest godina prije međunarodnog Ciona. Malo ko bi danas priznao da on ni truna nije volio tog svog brata (nacionalistu), čiju je agresivnu ćud naslutio još od samog početka. I da je upravo iz straha pred njim i zapisao svoje katarzično predskazanje, koje kaže: Jedan je kafez pošao tažiti svoju pticu.
. . . . . . . . . . . . . .
>>>
Snimi dodatak