PALIMPSEST EGZISTENCIJE

Treba iz toga izvući pouku. Jednom za svagda. Naime, iz činjenice da riječi ostaju biti najboljim i jedinim univerzalnim sredstvom ukupne ljudske komunikacije. Ako nije tako, zašto onda nikad ni od jednog muzičara nije zatraženo da komponira muzički komad, kojim bi se preporučilo, ili ne, neko književno djelo? (Mi ovdje ne govorimo o slučaju u kojem nečija literatura može nadahnuti nekog muzičara na vlastito skladanje). Ili, da li je ikad zatraženo od nekog slikara da obavi isti zadatak? Ali glede književnikâ. . .

Bio je poziv da pišem o njegovu slikarstvu. Složih se, no odmah je započela igra. Ništa manje od te sprave, naime pisaljke, opisuje ono što ja koristim već skoro tri decenije za prenošenje svoje literature. No i moj zdrav razum pridrùži se avanturi, postavljajući pitanje: da li je alatka za rad tačan opis umjetničke izvedbe? Nikako! Ja pripadam obitelji umjetnikâ (ili zanatlijâ) kojima uopće nije važno je li komad drveta, ili peruška, il' guščije pero, ili olovka, ili kreda, il' pisaći stroj, ili, najnovije, keyboard, instrument za proizvodnju njihove umjetnosti. Jer, ni u jednom od ovih slučajeva, sredstvo simboliziranja ne mijenja temeljni simbol, koji je u našem slučaju slovo. A koje je, sa svoje strane, i sâmo znak, koji reprezentira zvuk, u čijoj inicijacijskoj kompoziciji, to jest u riječi "Budi!", čeka na sve nas, u pričuvi, naš stvarni početak, i stvarno uvodjenje u svako naše djelanje; uključujući i umjetničko.

Uistinu, više od jedne decenije, ja ne upotrebljavam drugo sredstvo za pisanje osim kibord, šaljući kroz njeg, na daljnju obradu riječî, moje književne udarce po njem. Ali gle! Što je moja književnost dalje od toga da bude ispisana mojim vlastitim rukopisom, to više nalik manuskriptu postaje njegovo slikarstvo. Očigledno je da su sâmi nazivi naših umjetničkih djelanja, naime pisanje i slikanje, napustili svoje tradicionalne definicije; bilo glede simbolâ, bilo glede radnih sredstava. Samo u Edinu i mom slučaju? Nipošto! Ali zašto, i od kada?

Medjutim, mi smo ovdje usredotočeni samo na Edine manuskripte. Slova, riječi, ili tekstovi nastavili su svoju prisutnost i u njegovu poratnom slikarstvu. Istina, ne na potpuno isti način, jer slanje poruka svijetu nije više spasilački čin. (Zato, gubite se, gubite! Skoro bih se zaklela da se, danas, ovako nezahvalno i neuljudno, Edin, slikar, nastoji otarasiti svoje ratne slabosti prema tekstu).

Kao što smo rekli ranije, upotreba dobro organiziranih riječi u njegovoj slikarskoj umjetnosti bila je Edin odgovor na ratni košmar. Naravno, takva vremena nisu pogodna za refleksiju, kojoj je Numankadićeva vizualna umjetnost inače toliko naklonjena. Za trajanja te strašne kušnje, on je bez predumišljaja, sasma jednostavno, posvema otvoreno, ne osjećajući ni stid, ni krivicu, priznao komunikacijsku nadmoćnost riječî, sâmom njihovom uporabom u svome slikarstvu.