BEHAUDIN SELMANOVIĆ - IN MEMORIAM 1915-2015

SJAJ I SPOKOJ DUGA BOGU
S A L O N  O D B I J E N I H

esej

MELIKA SALIHBEG BOSNAWI

Sarajevo, 18. rujna/septembra 2015 - 7. studenoga/novembra 2015.

SEZONA NEVENA

Bližimo se kraju! Selmanu, očito, nije trebalo posredovanje europskih slikarskih velikana pa da stigne do azijskog (ili kako se to u grubom i uvijek mržnjom nadahnutom političkom jeziku rado kaže, azijatskog) raskošnog kolorita i savršene kompozicije. Ali i do linije koja jednako moćno kao i boja obilježava njegov rad. Pljevljanski potomak stare plemićke porodice čije su vjerske i civilizacijske veze sa islamskim istokom bile još uvijek svježe, prirodno je da Selmanović poznaje njegove pustinjske pejzaže u kojima počivaju počeci svega. Treba potražiti dublje i ontičke i gnostičke razloge zašto je baš u njima Bog dao Muhammada, blagoslov na nj i njegovu kuću! da preko njega kompletira Svoju jedinstvenu Objavu svjetovima. Sintetizirajući i rezimirajući u njoj ranije, ali je i krunišući spoznajama koje su po mišljenju ovog autora išle ukorak sa dovršenjem fisijskog procesa Kreacije Svijeta iz primordijalne, uvjetno rečeno, tačke. E da bi završnom muhammadanskom fuzijom bio oblikovan savršeno izbrušeni kubni dijamant, koji sa Božanskim On/stvom (ispisanim kružnicom koja se beskrajno otvara u oba smjera: prema vani, i prema unutra), jedini od svih drugih formi, dijeli isti centar i tetive.

Neću gonetati je li slikar Behaudin Selmanović, kojeg je Bog obdario nešto drukčijim sredstvima spoznaje i njezine artikulacije od mojih, bio svjestan donje Božanske geometrije kad je komponirao svoje slike. Ali gotovo iskonska gradnja svake njegove likovne ideje upućuje na to da se on nije nadahnjivao samo kulturom, kolorom i scenografijom civilizacijski već visoko razvijenih pustinjskih oaza islamskog istoka, već i moćnim duhovnim susretom sa dva počela božanskog Stvaranja, koja u preobilju čovjekova oblikovanja sve više zaboravljamo. To su:

- primordijalna prašina, turâb, prefinjeni (pustinjski) prah (svih boja);
- kojeg će vjetar, rîh, Božanski (vlažni) dah, oživjet, stvorivši esencijalne forme, pustinjske arabeske, rubovima čijih «dina» je jedino i moguća ljudska prohodnja kroz život. Usred kojeg je Selman, narandžastom bojom (s palete Svjetla Božanskog koloriste) naslikao, za me najljepši akt [1] ...

Jedino umjetnici koji su to kušali znaju kako težak je posao slijeđenja primordijalnog crteža, ili crtanja daha/vjetra slikarskom alatkom. Samo gnostik i pjesnik znaju šta se uistinu zbiva na toj vratolomnoj ivici, koju ćemo na Selmanovim slikama prepoznavati kao stil i slikanja, i njegova rubnog hoda kroz život među ljudima, kojeg je on utoliko više slikarski slavio, ukoliko je ovaj njega više ljudski nijekao. 

>>>