ANIMULA VAGULA GAGULA

S A R A J E V S K A  R U Ž A
R A T N E  R I M E

(fragmenti)

I reče, poluglasno, kao da prosi:
Pričaj sa mnom!
Osjećam se tako sama!
 

Među rijetkima koji su,
riskirajući svoje živote,
od samog početka gradske, kolektivne, ekstaze
pri samom pogledu na
Novog svjetskog poretka-tek otpakiranu pomoć,
odbili jesti,
čak primiti i potpisati,
američku
ušćulu
svinjetinu
umotanu u pakete milosti za bosanske muslimane,
bila je moja slučajna ratna poznanica,
moja draga
Fâtima Vagula.
Bog neka joj podari oprost!
Ako me ubijaju, uzvrati ona napad,
po prvi put hrabra i odlučna u svom plašljivom životu,
samo zbog moga imena, onda neka me,
prokleti!
utuku
kao stvarnu muslimanku!
Da kažem pravo, prije ove katarze,
ona nipošto nije bila revnosna u obavljanju svojih
vjerskih dužnosti.
. . . . . . . . .

Ona nije ukrašavala svoju vjeru skupim bajramskim kolačima,
niti je učestvovala u ceremonijama žalosti.
Za koje prigode,
svaka muslimanka iz sarajevske čaršije,
koja brine za svoj dobar, religijski, ugled,
mora biti ukrašena, providnom,
stambolskom,
mahramom,
koja i sama drhi,
od straha,
da ne poremeti nešto važno na vrhu njezine,
frizirane,
glave
. . . . . . . . . 

Moja Fâtima, i sama potječući iz redova siromašnih,
nikada nije uspjela razumjeti ovu sarajevsku,
mahalsku, teologiju.
Po kojoj je, biti bogat i pokazivati to u toku vjerskih okupljanja,
znak bogobojaznosti.
Ona je živjela svoj mali, samotnički život,
strpljivo se noseći,
i sama bolničarka,
s bolešću što je već odrana poharala njezinu mladalačku ljepotu;
darovanu od Boga.
Plakala sam puno sjećajuć se kako mi je, po prvi put, prišla,
avetinjski mršava.
Baščaršija, također, bila je avetinjski prazna,
tek sad moja kad su svi moji tlačitelji bili na brdima,
ili zabavljeni svjetskom politikom,
ili skriveni po podrumima,
ili daleko, daleko 
. . . . . . . . . 

Bila je to nekad sarajevska verzija istambulske
Misr çarši.
Dođe i sjede pored mene
na slomljeni, starinski, drveni izlog polupana dućana.
I reče, poluglasno, kao da prosi:
Pričaj sa mnom!
Osjećam se tako sama!
. . . . . . . . .

Ona nastavi svoje lutanje, sve praznijeg stomaka,
sve neizliječivije napuštena.
Prije no što tiho umrije, u svom domu,
svedenom,
od strane njezina grubog, bezbožnog, brata,
na jednu sobu.
S prozorom prema Sinanovoj tekiji:
zidova pokrivenih sa 14 imena i znakova
mojih davno napuštenih i izdanih
. . . . . . . . .

>>>