TRICE I KUČINE
"Ispitaj pažljivo njihov pedigree, prije no što kupiš tako skupocjenog ljubimca!"
savjetovali su jedni druge njihovi vlasnici,
i sami žudeći za plemenitim porijeklom.
Tek sad kad je narav Ratnih rima u potpunosti otkrivena, mogu pozvati,
u miru,
za mog svjedoka,
sirotog profesora matematike,
čovjeka koji je napravio sebi dom u Marindvorskom podrumu nalik grobu,
davno prije no što su svi preostali sarajlije sišli niz svoje podrumske stepenice.
Bježeći od granata,
što su pljuštale s neba; dvadeset i četiri sata, ukrug.
Ja ga pozivam, mrtva ili još živa,
da podupre moje svjedočenje: da su se,
uskoro nakon što je grad bio zatvoren ogradom
napadačeve mržnje
&
svjetske ravnodušnosti
&
lisičije politike bosanske vlade,
sarajevske ulice ispunile gomilama,
umjesto ljudi,
njihovih ljubimaca.
Mačaka i pasa, naime, koji su nosili pločice oko vrata.
Ne da bi bile identificirane
jednom ubijene,
ne trabunjaj!
ko je ikada vidio ove nježne četveronožce ići na front?
nego da budu prepoznate kao onî plemenita roda.
Ispitaj pažljivo njihov pedigree prije no što kupiš tako skupocjenog ljubimca!
savjetovali su jedni druge njihovi vlasnici,
i sami žudeći za plemenitim porijeklom.
Gomila mješanaca,
čistokrvnih,
nekrižara,
pasa,
stali su izlaziti iz svojih
napuštenih domova;
jednom kad su smrtonosne muzičke note stale pljuštati s brda.
I bezobzirni gospodari napustili skrhanu državu za stabilnu, zapadnu,
u čijim prebogatim dućanima su ih zapravo i nabavili.
Nismo li mi bili jedini smisao njihovih ispraznih života, i jedini predmeti dostojni njihovih nježnih osjećanja?
mrmljali su sami za se dok su punili
puste ulice i parkove
olimpijskog grada Sarajeva:
pudlice,
pekinezeri,
holandezi,
spanieli,
ovčari,
ptičari,
afganci,
(pazi! psi, ne ljudi)
alzašani, labradori, dalmatinci
(opet životinje, ne ljudska bića!) itd.
Zbunjeni kao i sarajevsko ratno stanovništvo,
počeli su kružiti sarajevskim, neopsjednutim područjima;
u potrazi za hranom.
Pod stalnom, mora biti nekom novom vrstom kiše.
Zajedno s njima, izšetale su van,
još pune ponosa, i dobro odjevene,
mačke.
Prave dame.
Ako ne sve sijamske, ali bar dovoljno ljupke da zasluže, prije ovog
Sudnjeg dana
posebnu odjeću, i hranu.
Izabranu, po vlastitom ukusu, sa polica sarajevskih mini- marketa.
Ko je brinuo u to doba trica i kučina
za neku gladnu djecu u mrkoj Africi,
ili osiromašenoj Aziji i Latino-Americi?!
Ko je mogao misliti o tom šta jedu palestinski klinci, ako uopće jedu,
u njihovim sklepanim domovima,
ružnijim od limenki u kojima se konzervira klopa njihovih voljenih?!
Ko da se dosadjuje patnjom potlaćenih, mučenih, obezvlašćenih, okupiranih, silovanih...
u dalekoj Burmi, Kašmiru, Nikaragvi, Đibutiju...?!
U svim tim zemljama problematičnog Trećega svijeta,
"koji se nije ni naučio na bolje".
I nastavi, ona, obraza crvenih od bijesa:
>>>
